Fudbaleri albanskog prvaka Egnatije napustili su pa se vratili na teren u Banjaluci u prvoj utakmici kvalifikacija za Ligu šampiona šokirani saznanjem da navijači Borca i obični ljubitelji fudbala podržavaju Srbiju kad je u pitanju status Kosova.
Za većinu Srba, Kosovo i Metohija je bila, jeste i biće dio Srbije, živjeli oni u Kragujevcu, Novom Sadu, Banjaluci, Madagaskaru ili Kuala Lumpuru, baš kao što je za prosječnog Albanca iz Prištine, Tirane, Brenforda ili Ndžamene u srcu Afrike, Kosovo nezavisno od Srbije s težnjom da se pripoji Albaniji.
Nije sporno nikome sa mrvom soli u glavi da je Kosovo na silu oteto i izuzeto iz Srbije prvenstveno zahvaljujući politici (čitaj bombama) Sjedinjenih Država i NATO pakta, što je uostalom javno rekao i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, i da se srpska politika od te 1999. godine do danas, a mijenjala se vlast nekoliko puta, ni za jotu nije promijenila po tom pitanju.
Čak i da se u budućnosti promijeni, pa da primjerice Srbija prizna njihovu nezavisnost, među običnim ljudima će Kosovo i Metohija da ostane kolijevka srpstva, mjesto naše duhovne tradicije koja već 800 godina živi u predanju o formiranju Srpske pravoslavne crkve u Peći, koju je stvorio Rastko Nemanjić a.k.a. Sveti Sava ili o Gazimestanu gdje su Lazarovi vitezovi dali glavu za "carstvo nebesko".
Mitologija naravno ne mora i nije istinita u potpunosti, posebno jer je takvih bojeva u sličan vakat bilo sijaset, kao i zbog činjenice da su Osmanlije tek 80-ak godina kasnije poslije te 1389. u potpunosti pokorili srednjevjekovnu Srbiju, ali predanje i pozdrav "dogodine u Prizrenu" je preživjelo i preživjeće dok srpski narod postoji.
Objektivno gledano, Priština danas jeste odvojena od Beograda, ali takođe vrlo objektivno postoje i brojne države svijeta koje nisu priznale kosovsku nezavisnost, među kojima i četiri države Evropske unije, ali ni Bosna i Hercegovina, koju je predstavljao Borac u duelu sa Albancima.
Da li je iko s prosječnim koeficijentom inteligencije mogao očekivati od Banjalučana, koji su većinom Srbi, da "aplauzom" pozdrave "otimače" južne srpske pokrajine i da ne skandiraju "Kosovo je Srbija" na Gradskom stadionu je ravno očekivanju da šta znam, ortodoksni Jevrejin svake godine ide na hadž u Meku ili musliman iz Indonezije dođe na Trg Svetog Petra u Rim i sa katolicima svijeta iščekuje "bijeli dim" kad se bira novi papa.
Ne vjerujem da to nisu znali albanski fudbaleri kad su se pripremali za meč protiv Borca, koji je kao klub sve učinio u njegovoj moći da se gosti osjećaju dobrodošlo i u duhu fer-pleja su izabranici Mladena Žižovića odigrali cijeli meč i zasluženo slavili golom Damira Hrelje u sudijskoj nadoknadi.
Za razliku od igrača Egnatije, koji su na Gradskom stadionu nastupili više kao ragbisti nego fudbaleri, što je izuzetno pedantno bilježio poljski sudija Daniel Stefanski, isključivši dvojicu Albanaca uz čak sedam žutih kartona plus jedan nekom iz stručnog štaba.
"Pa igrali smo fudbal, a ne košarku",rekao je novinarima poslije meča igrač Egnatije Albano Aleksi, a čelnik albanskog kluba Agim Demrozi istakao da su skandiranjem i parolom "Kosovo je Srbija" povrijeđena njihova osjećanja.
Kako to da su na terenu igrali kao pravi alfa muškarci, borbeno i beskompromisno, često i prelazeći tu granicu, a s druge strane se žale na povrijeđena tanana osjećanja?!
Sve je to rođaci šuplja priča.
Moj utisak, a vjerujem i velikog dijela publike na Gradskom stadionu je da su Albanci uvidjevši da s 10 igrača nemaju prevelike šanse da ostanu neporaženi, prešli na "plan B" odnosno da namjerno izazovu nekakav prekid, pa onda za zelenim stolom pokušaju da izdejstvuju prolaz u dalje takmičenje.
Uostalom, sličnu ujdurmu je napravila selekcija Albanije u Beogradu u kvalifikacijama za EURO 2016, kada je albanski dron donio zastavu koja uključuje ne samo Albaniju, već i dijelove Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske, pa je prekinuta utakmica.
UEFA je tada presudila u njihovu korist, ali sada su se očigledno stvari promijenile jer arbitar iz Poljske nije nasjeo i podlegao njihovom pritisku.
Možda se Poljak sjetio nedavne utakmice na EURO 2024 u Njemačkoj između finaliste Španije i Albanije, kada su španski navijači skandirali identičan slogan kao i banjalučki, a niko od izabranika Brazilca Silvinja nije ni pomislio da napusti teren u Dizeldorfu. Uostalom, to nije dozvoljeno u pravilima fudbala.
Doduše, možda su zeru tananija osjećanja ovih igrača Egnatije od osjećanja reprezentativaca Albanije? Šalu na stranu, moguće i da je Stefanski gledao skandiranja albanskih i hrvatskih navijača "Ubij Srbina" u Hamburgu, što je UEFA bezbeli rigorozno kaznila, pa je shvatio da cijela situacija nije baš crno-bijela kako su je dosad predstavljali brojni mediji, posebno na Zapadu, ali i u glavnom gradu BiH.
Primjerice, banjalučko skandiranje "Kosovo je Srbija" je u Sarajevu okarakterisano skandaloznim i sramotnim, kao da se niko živ više ne sjeća perioda Jugoslavije i stalnog problema s Albancima na Kosovu u zajedničkoj državi, od kojih je vjerovatno najpoznatiji masakr vojnika JNA u kasarni u Paraćinu, koje je počinio kosovski Albanac Aziz Keljmendi.
OK, sarajevski mediji i uopšte ljudi legitimno imaju pravo da navijaju protiv "svog" Borca ili za "svoju" Egnatiju, nemam ništa protiv, ali onda nemojte da očekujete da Banjalučani imaju drugačiji tretman prema Sarajevu ili mostarskom Veležu, koji se ove sezone takmiče u kvalifikacijama Konferencijske lige.
Naravno, vrijedi naglasiti i to da je među navijačima Borca bilo i onih koji su takođe ružno ponašali i neprimjereno skandirali Albancima, što takođe zaslužuje osude, zbog čega će nesumnjivo uslijediti "čestitka" iz Niona.
Ali, da ponovim, nemojte očekivati od Srba da podržavaju nezavisno Kosovo, to može samo lud čovjek ili neko ko je debelo plaćen.
P.S. Treće nema!
