Milorad Korać je doživio vjerovatno najčudniji poziv u reprezentaciju ikada. Arkan ga je tjerao iz Obilića, Džajić dovodio u Zvezdu, a roditelji htjeli da dođe na selo. Na kraju je postao - poslastičar! O svemu tome pričao je za MONDO.
"On je tada pop***eo, sve koje je mogao je prodao, a nas ostale je otjerao dole deset dana. Dođem i kaže mi: 'Donesi 10.000 maraka i možeš da ideš.' Gdje ćeš? Iz Obilića ćeš da odeš u neki drugi klub? Ne možeš nigde da odeš. Šta ćeš? Pakuj se, Požega i gotovo. Na selo", priča naš sagovornik za MONDO o susretu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Dvije godine nakon tog odlaska na selo - našao se na Evropskom prvenstvu u dresu reprezentacije. Ime mu je Milorad Korać, a sa nama se prisjetio velikog jubileja.
24. juna 2025. godine navršilo se 20 godina otkako je svoj prvi meč u evropskim takmičenjima odigrao OFK Bečej. Klub koji je ove sezone ispao u četvrtu ligu prije tačno dvije decenije igrao je Intetoto kup i putovao od Nice do Bjelorusije. Jedan od heroja bečejskog fudbala tih godina bio je i naš sagovornik Milorad Korać.
"20 godina je prošlo, možda brzo, a možda i sporo. To je generacija bila koja je skupljena godinu dana ranije. Doselektirana je 1994. Napravio je iskusnu ekipu gdje je bilo i mlađih igrača. Tu je bilo igrača na pozajmici iz Vojvodine kao što su Damir Stojak i Saša Cilinšek, a uz nih su dovedeni iskusni igrači koji su već imali ime u prvoj ili drugoj ligi stare Jugoslavije", priča za MONDO nekadašnji golman reprezentacije Jugoslavije.
Od Anđelije Arbutine, preko Koraća i Muline do zlatnih vaterpolista
Ova ekipa Bečeja počela je svoj uspon kada su 1991. godine bili prvoplasirani u jedinstvenoj drugoj ligi u kojoj su još igrali svi iz Jugoslavije. Tih godina u Bečeju su se na sve strane nizali sportski uspjesi.
"Procvat bečejskog sporta je počeo '88 ili '89 godine. Najveći sponzor je bio Soja protein, bilo je dosta poljoprivrede i industrije i sport se podigao. Ja sam 91/92 branio u Slobodi, tada je Bečej imao ekipu koja je po mom mišljenju imala kvalitet da bude u najbolje tri-četiri u prvoj ligi. U staroj Jugoslaviji! Mnogi od tih igrača su igrali u prvoj ligi, neki su bili u Zvezdi. Radmanović, Čeda Maras, Milivojev, Krsmanović, Milinković... Tim koji je za drugu ligu bio mnogo jak, a i u prvoj ligi bi bio u vrhu. Ali nije to bio samo fudbal, bile su tu i košarkašice, košarkaši, rukometaši, pa i vaterpolo."
Anđelija Arbutina je dominirala sa košarkašicama, kasnije su došli zlatni vaterpolisti koji su osvojili Ligu šampiona, ali Bečejce je fudbal ipak najviše obradovao. Prije dolaska Koraća u klub taj tim je čak stigao i do polufinala kupa sa Crvenom zvezdom.
"Došao sam 1994. godine u sasvim novu ekipu. Niko nije očekivao da ćemo tako nešto da napravimo, ali mi smo imali prethodni rad. Na pripremama kod Okuke na Ohridu smo radili preko svojih mogućnosti. Tu polusezonu smo igrali tako dobro da smo bili četvrti! Tih godina su Zvezda, Partizan i Vojvodina bili u prvih tri, a onda smo Hajduk, Proleter mi i još nekoliko ekipa bili blizu. Male su nijanse bile, ali se potrefilo da mi budemo četvrti", prisjeća se Korać.
"Više smo čekali platu iz fabrike nego iz kluba"
Arkanu se inatio, a sad pravi torte i kolače: Milorad Korać otkrio za MONDO zašto je pobjegao od fudbala
"Kakav je Okuka kao trener? To je samo da gonjaš! Bilo je trčanje do besvijesti i svaki trening je bio na maksimumu. Kao jedan smo radili. Da ti odam tajnu - mi smo imali 15 ili 16 igrača, ali se znalo 11 igrača u prvom timu, a ovi ostali su ulazili po potrebi. Bilo je da se ispoštuju tri stvari: rad, red i disciplina", prisjeća se rada sa najboljim kalinovačkim trenerom naš sagovornik.
Saigrači u tom timu Bečeja su mu bili Ćirić, Mulina, Vićević, ali i neki igrači kojima je potomstvo kasnije igralo fudbal. Jedan je bio lider te ekipe Vladimir Gaćinović, a drugi...
"Mudrinski! Ja to dijete znam kada je bio mali, kada je dolazio na stadion. Vidjelo se odmah da je đavo, da će da bude nešto. Pun energije, kakav je kao igrač, takav je i tad bio. Preslikan otac", priča Korać o Radoslavu i Ognjenu Mudrinskom koje je upoznao u Bečeju.
Bečej je u Intertoto kupu igrao sa Farulom iz Konstance, Kanom, Pogonom iz Polsjke i bjeloruskim Dnjeprom iz Mogiljeva, a naredne godine je u Kupu UEFA imao duele sa Murom iz Slovenije. Evropska ekipa je u Bečeju mogla da se napravi između ostalog i zbog - sankcija.
"Imao sam 29 godina kada sam otišao u inostranstvo, a od 1991. do 1994. naše ekipe se nisu igrale međunarodne utakmice. Igrali smo ovdje neke turnirčiće. a samo su velika imena iz Partizana, Zvezde i Vojvodine mogla da odu. Tek su 1994. skinuli sankcije, a mi smo 1995. godine mogli da igramo Intertoto kup. Četiri godine možda negdje nije mnogo, ali u fudbalu jeste. Mnogo igrača je ostajalo u ligi i pravili su kvalitet u odnosu na sadašnju situaciju kada igrači odlaze sa 17-18 godina. To po mom mišljenju nije dobro rješenje."
Tadašnji fudbalski majstori su u sistemu vrlo često više čekali platu iz firme nego platu iz fudbalskog kluba za koji nastupaju.
"Fudbalski ljudi su radili u klubovima, nije bilo nekih sa strane. Nismo imali puno para, ali mogli smo u sankcijama da priuštimo sebi normalan život. U Obiliću se dobijalo 10.000 maraka, a ni u Zvezdi i Partizanu nije bilo bolje. Dosta igrača je bilo zaposleno u Soji protein, mi smo više čekali platu iz fabrike nego što ćemo da dobijemo iz kluba", prisjeća se stanja u srpskom fudbalu sredinom devedesetih.
"Čovječe, pa ovde ne može da se primi gol"
Arkanu se inatio, a sad pravi torte i kolače: Milorad Korać otkrio za MONDO zašto je pobjegao od fudbala
U prvoj sezoni u elitnom rangu uspeli su da za nekoliko bodova pobjegnu Zemunu i OFK Beogradu i izbore Evropu, dok su druge godine dominantno bili ispred Mladosti iz Lučana i ostatka lige sa desetak bodova viška.
"Koliko mi sjećanje dopire odlučivale su nijanse. Mi smo bili tvrda ekipa, damo gol i nema šanse da ga primimo. Osam mečeva smo dobili 1:0. Mnogo je teška bila liga. Bili smo četvrti, a mogli smo da budemo i sedmi pa da se vratimo u Prvu B ligu", priča Korać za MONDO o ligi u kojoj je svako svakoga mogao da dobije.
Iako su sankcije tek bile skinute ekipa je znala da je izborila izlazak u Evropu u prvoj sezoni poslije ukidanja embarga, ali su sankcije skinute samo sportski pa se putovalo iz Budimpešte do Azurne Obale, ali i do Bjelorusije. Prvi meč, taj istorijski 24. juna odigran je sa Farulom iz Konstance na "Marakani". Pamti ga po...
"Sjećam se vrućine i komaraca! Isto je ovakva neka bila žega, u osam sati smo igrali utakmicu poslije priprema u Zobnatici. A kod Okuke, njegove pripreme treba proći. Izgubili smo tu utakmicu 2:1, Poljake smo dobili 2:1... Posljednja utakmica je bila Kan koji ništa nije odlučivala, ali smo se dobro spremili i dobro smo odigrali. U 94. minutu primili gol, ekipa je grizla 90 minuta. Još smo imali šanse da dobijemo!"
Kada iz Bečeja dođeš u Kan pomisliš - pa ovdje nema šanse da primim gol! "Vidiš koja je to razlika. Nama je zimi bila oranica, a ljeti je bio zategnut teren. Dođeš sa drvenih tribina u Bečeju u Kan gdje imaš tribine, reflektore... Mi pod reflektorima nismo igrali, to su kod nas imali Zvezda, Partizan, Vojvodina i niko više. Kad smo došli imali smo pola sata, 45 minuta trening, da osjetiš. Kad sam vidio onaj teren pomislio sam: 'Ko će da mi da gol na ovome?' I tako je bilo, jedva su nam dali gol. Niska trava, podšišano, zategnuto."
Otišao je Bečej u Kan bez pritiska rezutlata, pa se malo duže ostalo i na tom "fakultetivnom" dijelu programa. "Fakultativni dio smo brzo završili u moru. Utakmica je bila uveče u osam, pa smo kasnije nešto malkice obišli, bili smo i umorni. Pošto smo se tek treći dan vraćali za Bečej onda smo se sutradan lijepo svi opustili. Ekipa zajedno, kupanje, stvarno je bilo lijepo", govori nam golman iz okoline Požege i pokazuje nam slike sa tog fudbalskog izleta na Azurnu obalu.
Odbio Zvezdu da pomogne, pa sam sebi uskočio u stomak
Korać je na kraju 1998. godine završio u šampionskom Obiliću, a mogla je, a možda i trebala, karijera da ode potpuno drugim putem. Zvala je Crvena zvezda.
"Bilo je ranije najava, ali je 1996. godine meni isticao ugovor i Crvena zvezda je bila zainteresovana, išao sam sa Džajom da razgovaram. Prije toga je zvala i Boavista, a ja da bih učinio klubu potpišem ugovor sa Bečejem. Sam sebi sam uskočio u stomak", ističe Korać i nastavlja:
"Već to nije bilo na nivou 96/97, a posljednje sezone je bio baš kanal. Jako je loša bila selekcija igrača. Već 1996. su otišli Mulina, Ćirić Novčić, Gaćinović, promijenila se ekipa i došli su igrači koji nisu imali kvalitet za prvu ligu, a kamoli za Evropu. Vidjelo se odmah. Potpisao sa ugovor jer sam se jako dobro osjećao u Bečeju. U tom trenutku sam htio da pomognem klubu da uzme neki novac. Nije dobro ispalo na kraju ni po mene, a tek po klub. Žao mi je što se to desilo."
Mene su htjeli na njivu, a ne u bijeli svet
Arkanu se inatio, a sad pravi torte i kolače: Milorad Korać otkrio za MONDO zašto je pobjegao od fudbala
"Još kao dijete sam volio da stanem na gol da branim, išlo mi je. Igrao sam i fudbal, volio sam, ali nešto sam uvijek na golu imao to nešto. Bavio sam se nekoliko godina i košarkom i onda sam presjekao. Prešao sam da branim i išao sam krijući na treninge. Roditelji mi nisu dali. Krio sam dok nisam morao da kupim kopačke", objašnjava nam kasniji reprezentativac Jugoslavije i ističe zbog čega roditeljima fudbal nije bio drag.
"Htjeli su da se uči škola i da ideš da radiš na njivi. To ti je bilo zapisano. Ja sam bio određen da ostanem na selu, a ne da odem u bijeli svijet, ali me okrenulo ovako. Otišao sam u bijeli svijet, ali ne zaboravljam odakle sam."
Profesor fizičkog ga je poslao na probu u Vojvodinu gdje je oduševio legendarnog Iliju Pantelića, a kao jako mlad je krenuo da ide po pozajmicama kako bi stekao potrebno igračko iskustvo. Slavija i Kabel iz Novog Sada su mu i danas drage uspomene.
"Sa 18 godina sam završio omladinski staž i nisam bio za prvi tim pa su me poslali u Slaviju. Te godine sam sa 18 godina branio u trećoj ligi i proglašen za najboljeg golmana lige", ističe on, pa prepričava doživljavje iz tih "seoskih" liga.
"Kad odeš u Banatsko Veliko Selo, pa u Kozari nijedan igrač nije ispod dva metra... Hajde se ti zaleti! Sjećam se da nikada više batina kao golman nisam dobio kao u Vršcu. Bilbija je bio neki napadač, kad uđe u tebe odnese te dva metra. Ćutiš i braniš, ali ojačaš u toj ligi."
Za šest mjeseci su se pojavile šahovnice
Kada je vidio da od mjesta prvog golmana u Vojvodini nema ništa, odlučio se da "otarasi" vojsku. Poslali su ga u sadašnju Hrvatsku gdje je za šest mjeseci video ogromnu promjenu.
"Morao si da služiš vojni rok i ja sam '88 otišao u vojsku. Potpisao sam profesionalni ugovor sa Vojvodinom, ali nisam imao šanse da branim u generaciji sa Čedom Marasom i Vasićem. Otišao sam u septembru u vojsku i u Slavonskom Brodu sam trenirao sa BSK-om. Kad sam se vratio u septembru, sve su ekipe imale formirane timove i Vojvodina me je poslala na pozajmicu u Kabel. Sa početka nisam branio, tek sam posljednjih četiri-pet utakmica branio i proljećni dio do dva kola pred kraj.
Od 12 sati ja sam trenirao šest sati. Svaki dan prije podne tri sata i poslije podne tri sata. Svi odu kući, ja na treningu. Centaršut sa ove, sa one strane. Kada vidim onu jamu u pijesku na stadionu Kabela, koliko sam se nagutao onog pijeska... Ali to ti se u životu i vrati. Ta mučenja što sam imao, vratilo mi se poslije godinu-dvije dana. "
Kada se vratio u Novi Sad i kada je stao na gol Kabela vrlo brzo je imao priliku da se vrati u Slavonski Brod, tamo više ništa nije bilo isto.
"'88 i '89 se ništa nije osjećalo. Ja sam izašao u septembru iz vojske i poslije šest mjeseci sam bio sa Kabelom na utakmicu i u svakoj ulici sam vidio šahovnicu. Za samo šest mjeseci. Znam da su mi majstori odande pričali da "ako bude nešto, neće biti dobro". Samo to", govori nam o doživljajima poslije povratka iz vojske Milorad Korać.
Penali u Đakovici - od limunade do batina
Poslije sezone u Kabelu od Vojvodine je odustao, ali od fudbala nije. Bilo je vrijeme da se vrati kući, ali i tu je opet morao da ide sporednim putem.
"90 sam raskinuo ugovor sa Vojvodinom. Dovodili su igrače sa strane, nas iz omladinske škole više niko nije htio. Morali smo da idemo na drugu stranu. Trebalo je da idem u Kikindu, ja nisam htio i preko jednog prijatelja iz Užica sam stupio u kontakt sa Slobodom. Nisam mogao da branim odmah, otišao sam u FAP na pozajmicu i '91 sam prešao u Slobodu gdje sam branio do '94 sve utakmice."
Tokom te godine u FAP-u, svašta je doživio. Kako se postepeno raspadala država, tako se takođe postepeno raspadala i nekada velika liga.
"Makedonci su ostali, Kosovo je bilo tu, igrali smo u Trebinju... U Zenici protiv Čelika već nismo mogli zbog rata da odemo. U Prijedoru i Trebinju smo igrali 1991. godine u proljećnom dijelu u martu. U aprilu je krenuo rat u Bosni i sa Čelikom je trebalo da da igramo krajem sezone i to nismo odigrali. Igrali smo sa Teteksom, Balkanom iz Skoplja..."
Svuda je bilo "vrućih" terena, ali Kosovo se ne zaboravlja. Bilo je tuča, penala, oštrih startova i - limunade.
"Vlaznimi, Lirija, Crvena zvezda iz Gnjilana i Trepča su bili u trećoj ligi i sa njima sam igrao sa FAP-om. Tada su za te ekipe igrali samo Albanci, publika na metar od tebe, mnogo je teško bilo da se tu da se igra. Pogotovo u Đakovici. Jednom se utakmica završila 0:0 i izvodili su se penali, nije bilo remija. Na kraju odbranim jedan ili dva penala i uzmemo bod. Poslije utakmice idemo u svlačionicu i Albanci nas napadnu. Bio je neki Ramo Rustemović bivši igrač FAP-a tu iz Priboja. Jedan Albanac ga udari ga po prstima. Iskoči mu, a pomoćni sudija Jeremić mu namjesti prst. Neki ekonom iz Đakovice nam nosi limunade, a njihov centarfor ga udari, sve one čaše sa limunadom odu.... Ćutiš samo i odeš", priča za MONDO Korać.
Na Kosovu je bilo vruće, a u Budvi... "Najgori teren je bio u Budvi, Mogrenov. Ili je pola metra kiše, voda, ili je tvrd, nikad zaliven, do pola žut. Tamo nije bilo trave, kad se baciš pet dana nosiš flastere. Nema ni kupanja, uvijek smo igrali utakmicu u Budvi na početku sezone, tada nema ni vode. Samo malo obrišeš ruke i u autobus da se vraćaš za Užice."
U Obiliću kod Arkana te časkom pojedu
Arkanu se inatio, a sad pravi torte i kolače: Milorad Korać otkrio za MONDO zašto je pobjegao od fudbala
Pošto je propustio da potpiše za Crvenu zvezdu 1996. godine ostao je u Bečeju još dvije sezone u kojima je klub samo išao nadole. A onda je Željko Ražnatović Arkan došao da ga gleda.
"Godinu dana ranije u sezoni 1996/97 već je bilo priče. Arkan je gledao utakmice i htjeli su da me dovedu. Imao sam ugovor sa Bečejem, pa sam tek 1997. u jesenjem dijelu prvi put sam sjeo da razgovaram sa Obilićem", počinje svoju turbulentnu priču o godinama u Obiliću naš sagovornik.
Potpisao je 1998. godine, došao je u ekipu koja je bila šampion Jugoslavije i čiji je golman Nenad Lukić bio neprikosnoven među stativama. Trebalo je da bude prodat, to se nije desilo, a na mjesto drugog golmana nadovezalo se sve i svašta tada već iskusnom Koraću.
"Tako ti je u životu i u fudbalu. Kreneš gore, pa staneš, pa se spustiš. Igraš sa Bečejem Intertoto i Kup UEFA, pa dođe loša sezona i na kraju sezone ispadamo u drugu ligu. Dođe ti da plačeš. Znaš gdje si bio, kakva ti je ekipa bila... Još sam ja imao ponude Zvezde, Boaviste, nešto za Belgiju preko Ranka Stojića... Dođeš u situaciju da nemaš klub. Zvao je Spartak, meni se nije išlo i došao sam u Obilić sa mnogo turbulentnih stvari. Dolaziš u ekipu koja je tada bila prvak iz Bečeja gdje je sve bilo drugačije. Drugačiji je bio mentalitet ljudi, bilo je opušteno sve. Ovdje je bilo bato vojska. Plus Tigrovi i ostale stvari. Tu te časkom pojedu."
Taman je stigao, a onda je na čuvenom meču sa Atletiko Madridom - nastradao. Puklo je koljeno, a onda je sve krenulo nizbrdo. U jednom trenutku je mislio da je sa fudbalom gotovo, već sljedećeg - bio je na Evropskom prvenstvu.
"Nenad Lukić je trebalo da ide, pa se to nije desilo, a meni su se desile neke stvari koje nisu bile fudbalske. Bukvalno mi ode mjesec dana pošto mi je na zagrevanju protiv Atletika koleno skliznulo i mjesec dana sam bio u autu. Sve u životu moraš da uhvatiš na vrijeme, a ja iz Bečeja nisam otišao na vrijeme, Da sam otišao te '96 mnogo drugih stvari bi se izdešavalo naknadno poslije. Poslije moraš mnogo više snage da daš", ističe on, pa se prisjeća kako je jedna povreda na meču mladih selekcija SRJ i Hrvatske pomogla da se vrati u život.
"U Obiliću sam ćutao i radio, a samo ja znam kako mi je bilo. Arkan me otjerao, nisam imao klub, nisam imao ništa. Desi se protiv Hrvatske da se Igor Dimitrijević povredi, ja treba da pakujem stvari i da idem za Požegu, a on se povrijedi!"
Spakovao kofere da završi karijeru, a onda ga zvao Arkan
Došao je kao ozbiljno pojačanje i ozbiljan prvoligaški igrač, a odjednom se na njega nije više računalo. Spakovao je kofere i krenuo na selo, a onda je zazvonio telefon.
"Arkan više nije računao na mene, doveo je druge golmane. Pakujem stvari, u nedjelju treba da idem, a mi igramo protiv Hrvatske na "Marakani". Igor Dimitrijević na "JNA" u dresu mlade reprezentacije doživi povredu, iskoči mu rame. Sljedeći dan odem kod Arkana, nisam ni znao šta se desilo, nisam ni gledao utakmicu. Odem kod njega i on me pita: 'Je l' ti hoćeš da braniš?' Ih, pa ja sam uvijek znao da branim. To je najmanji problem. Tad mi kaže: 'Nisi ti meni ovdje trener, da ti meni odlučuješ.' Dobro, to je vaše mišljenje, ali ja sam uvijek znao da branim. Sve ti se u životu promijeni. Otjeran si, pa se vratiš, a onda te on grli i ljubi i viče :'Ti si moj lav.' Sve to se desi u mjesec dana!"
Arkanu se inatio, a sad pravi torte i kolače: Milorad Korać otkrio za MONDO zašto je pobjegao od fudbala
Zapravo je sve krenulo usred bombardovanja. Znamo kakvih je scena bilo u Obiliću u to vrijeme, a kada je na brzinu odigrano finale kupa za tu sezonu prvi čovjek kluba sa Vračara bio je jako ljut.
"Pošto smo izgubili kup od Partizana otjerao nas je Arkan u Sofiju da igramo prijateljske utakmice protiv Levskog i CSKA. On je tada pop***eo, sve koje je mogao je prodao, a nas ostale je otjerao dole deset dana. Dođem i kaže mi: 'Donesi 10.000 maraka i možeš da ideš.' Gdje ćeš? Iz Obilića ćeš da odeš u neki drugi klub? Ne možeš nigdje da odeš. Šta ćeš? Pakuj se, Požega i gotovo. Na selo, mislio sam da je gotovo sa fudbalom. Ko će da te uzme? Neće niko kad čuje ko je i šta je... Nema veze koliko si ti odigrao utakmica i kakav si ti golman. To ti niko ne gleda. Ko je tada smio da rizikuje sa njim?"
Ipak... "Meni se okrene! To se dešava u srijedu, ja u nedelju branim utakmicu protiv Radničkog iz Kragujevca ovdje. Dobro sam odbranio. Za tri dana mi se sve u životu promijeni."
Pustio tigra na teren da uplaši zvijer na golu
Arkanov tigar na utakmici Obilića i Bajerna#arkan#obilic#zeljkoraznatovic#ceca#cecaraznatovic#tiger#bayernmunich#bayern#fkobilic#raznatovic#delijesever#delije#czv#dodajnedriblajofficialhttps://t.co/0WpMCaQnXkpic.twitter.com/SUoeeckZha
— dodajnedriblaj.com (@dodajnedriblaj_)March 22, 2020
Sigurno nije bilo lako izaći na teren sutradan. Poslije svega što se dešavalo, pritisak mora da je bio ogroman. Ne, nije to bio problem.
"Naučio sam ja na pritisak. Nego ti proradi inat. Proradio je meni inat i to žestok. Da im dokažem da sam bio neko i nešto, a ne da ti kažu da ideš kući. Onda se namjesti utakmica protiv Partizana pobijedimo 3:0 gdje ja odbranim fenomenalno i onda ide grljenje i ljubljenje. Mene je u tim trenucima kada sam bio u Obiliću povređivalo ljudsko, a ne finansijsko. To ti slijedi, to će uvijek da ti slijedi. Ali neke ljudske stvari nisam volio, a ne volim ih ni sad", kratak je bio Korać.
Kutlni meč sa Cibalijom poslije Arkanove smrti, duel o kome se u Hrvatskoj i danas pričaju bajke, propustio je zbog nastupa na Evropskom prvenstvu 2000. godine. Ipak, bio je tu kada je Arkan pustio tigra na teren na meču sa Bajernom.
"Ma to je napravljeno samo za tu utakmicu, malo da se pokaže. Volio je komandant te stvari sa tigrićem. Ekonom Gavra ga donese i stavi ga da protivnici vide, da ih zaplašimo malo. Gdje ćeš ti da zaplašiš ljude koji imaju po 200-300 utakmica... Mateus bre igrao, Salihamidžić, Ali Dei, Elber, Oliver Kan zvijer na golu... Ma idi bre,kakva ekipa!"
Neki tvrde da bi Obilić uzeo i titulu u sezoni 98/99 da nije bilo bombardovanja. Kada je prvenstvo prekinuto, Partizan im je bježao dva boda.
"To je veliko pitanje, ali kad je uzeo prethodne godine mogao je i te godine. U Obiliću je vladala vojnička disciplina, znalo se ko šta radi. Sve su to bili igrači iz treće lige koji su došli u prvu ligu. Njih šest je došlo iz Dinama iz Pančeva - Kiza Ranković, Babeu, Juškić, Viciknez... Šarac došao iz Slovena iz Rume, Grozdić iz Kučeva, Branežac iz Sartida. Filipović iz Napretka, Mrkić iz Radničkog... Disciplina je bila osnova."
Tokom godina je bilo raznih priča o Arkanu na čelu Obilića. Neki su ga hvalili, neki kudili, a istina je vrlo vjerovatno negdje između.
"Arkan je stvarno volio fudbalere, ne možeš da porekneš. Volio je rad, red i disciplinu. Igrači su bili maksimalno zaštićeni, ti kad dođeš na utakmicu osjećaš sigurnost. A kada osjećaš sigurnost osjećaš samopouzdanje. Stigneš na gostovanje Vojvodini i znaš da ćeš da ih omlatiš imaš podršku otpozadi. Imaš samopouzdanje, tu je razlika bila u Obiliću. Da znaš da imaš nekoga iza sebe. On je igrače poštovao i maksimalno ih je uvažavao, to što pričaju neki da je šamarao igrače, to nema veze. Može da se izviče, to je radio", priča nam golman Obilića u dvije sezone Mlorad Korać.
Bata Bulatović nosio kofer pun para, a Korać spasavao Jugoslaviju u zadnji čas
Kada se desio najbizarniji peh reprezentacije pred neko veliko takmičenje ikada, kada je Aleksandar Kocić polomio prst pred let na Euro, naš sagovornik je dobio poziv. Našao se na Evropskom prvenstvu 2000. godine pravo niotkuda.
"Nisam igrao, ali sam pozvan. Ranije pozivan za selekciju lige kada smo igrali na Kanarskim ostrvima. Tad se znalo ko može da brani za reprezentaciju - golmani Partizana, Zvezde i Vojvodine. A ovo ostalo kao što sad pozivaju, toga nije bilo. Kralj je branio, Kocić i Milojević i Jevrić."
Kao što nam je i Dejan Osmanović pričao, bilo je tada neslužbenih utakmica reprezentacije na kojima se provjeravao kvalitet nekih igrača. Kada se ta "neslužbena" reprezentacija u decembru 1999. godine vraćala sa Kanarskih ostrva policija je Bati Bulatoviću u torbi našla - 123.480 dolara!
"Nas nije toliko doticalo, ali njemu kada su vidjeli u koferu... To nema nigdje, ali bilo je toga u to vrijeme. Nije bilo sankcija, ali se malo drukčije radilo poslije rata i sankcija. Već je bilo normalno da se svuda nosi novac u kešu. Ali dobro, nije moje da pričam o tome", kratko se prisjetio Korać te bizarne epizode.
Iako je javnost bila prilično zatečena, kao Kocićevom povredom tako i Koraćevim pozivom, on je i te kako zasluženo otišao na posljednje veliko takmičenje SR Jugoslavije.
"Ja sam stvarno dobro branio tu polusezonu i poslije nakon Arkanovog ubistva. Bio sam spreman, željan, a inat je još bio u meni zbog onoga što su mi radili. Prethodne godine mi nisu dali da branim, a znao sam i osjećao da imam mogućnosti. To je mene najviše pogodilo."
Da bi opet imali Mihu, Mijata, Piksija... Moraju da igraju najbolji!
Kada se pogleda tadašnji tim - malo nam je što smo samo ušli u nokaut fazu. Takođe, uz dužno poštovanje svakoga, sada takvih majstora nema ni blizu našeg nacionalnog tima.
"Gledaj samo gdje su naši igrači igrali u toj reprezentaciji. Igrali su u ligama petice. Samo dva igrača su bila iz naše lige. Mi više nemamo fudbalere u ligama petice, koga i imaš sve je to na kašičicu. To je velika opomena. Sad se prodajemo u Uzbekistan, Kazahstan i Azerbejdžan. Ja otišao sa 34 godine u Azerbejdžan na kraju karijere. Ili u Tursku odeš pred kraj karijere da odigraš dvije-tri godine". ističe Korać, pa analiira zašto je situacija takva.
"Što nema kvaliteta? Zbog rada sa mlađim kategorijama. Ne može da igra onaj igrač koji se gura, nego onaj koji je najbolji. Da nema protekcije. Kad se to uspostavi, znaš kako će da bude bolje. Moraju i da se edukuju selektori i treneri. Svakih mjesec dana se nešto mijenja u fudbalu, moraš to da pratiš, ako to ne pratiš, šta ćeš ti da pokažeš?"
Vidi kako Hrvati mogu
Nažalost umjesto pobjeda, sjajne forme Save Miloševića i strašnog tima, sa tog Eura pamtimo blamažu protiv Holandije i poraz od 7:1. Sveukupno, nismo baš na najsrećniji način otišli na to prvenstvo, Od bizarnih priprema po Aziji, pa nadalje.
"Bili smo u nekom smještaju u Belgiji, ali si svaki trening išao po 50 kilometara da treniraš. Ne možeš, moraš da imaš bazu gdje ti je teren i tu da treniraš. Mi smo putovali po sat, sat i po vremena na trening i tako svaki dan. Plus neke druge stvari. Kad odeš na takmičenje moraš da budeš usredseđen na ciljeve", prisjeća se Korać za MONDO i analizira šta su osnovni problemi našeg reprezentativnog fudbala.
"Naš najveći problem - sa velikim igračima moraš da imaš poseban odnos. Moraš da im priđeš, da radiš sa njima, da bi mogao da izvučeš maksimum od njih. Ko je to kod nas jedini uspio? Antara i Muslin definitivno. Ali se desila totalna razgradnja. Meni mora da igra ovaj? Ne može! Meni on ne odgovara za ono što ja hoću da igram. A kod nas je bilo - ovaj mora, pa onaj mora da igra, pa miješaš karte, svaka utakmica neko drugi. Moraš da imaš 11 igrača, Najboljih. Kad oni sastave godinu dana da igraju za reprezentaciju, kad ih pozoveš oni dolete. Kao Hrvati što rade. Već su ukomponovani. Na tim turnirima, nema tu puno treninga. Tu više ide oporavak. Bitno je da se postavi ekipa, a ako ne znaš da postaviš taktički ekipu onda ne možeš da budeš trener. A mi to nismo radili na Evropskom prvenstvu. Uopšte to nismo radili. Ja sam na treninzima igrao lijevog beka! Morale su neke stvari da se znaju..."
Postoji anegdota da je Predrag Mijatović ušao u sukob sa selektorom Boškovom jer - taktike nije bilo uopšte. "To je bilo poslije Slovenije, kad je bilo 3:0 pa 3:3. Rekao je Mijatović: 'Mister, ali mi u svojim klubovima radimo taktiku.' 'Ja mislim da ste vi veliki igrači, da to ne treba da radimo.' E, pa ne može. Baš sa tim velikim igračima to moramo da radimo jer su oni naučili, imaju neki čip u glavi da mora da se zna sve u mikrociklusu."
Ako vam treba torta - zovite reprezentativca
Poslije nevjerovatnog fudbalskog puta koji ga je vodio širom bivše Jugoslavije, pa i po bijelom svetu od Belgije, Holandije, Kana i Madrida do Bjelorusije i Azerbejdžana - sada se bavi tortama i kolačima.
"Vodim se kao poljoprivrednik! Imam svoje imanje, ali nisam se baš posvetio tome. Uskoro ću, a trenutno supruga i ja imamo proizvodnju torti i kolača. Ide nam sasvim solidno, lijepo, za nas dvoje je dovoljno. Sa fudbalom više nemam veze. Kao trener sam radio u Grčkoj i u Kini, malo nešto ovdje i digao sam ruke. Ne fali mi fudbal, samo malo pratim sad jer mi budući zet igra u Spartaku. Pratim našu ligu malo da vidim kakvi su igrači. Malo se razočaram kako igraju, koji je to nivo i kvalitet fudbala i tako. U moje vrijeme nismo imali stadione, sad imaš terene i stadione - a nemaš igrače. Otkačio sam se od fudbala i lijepo mi je. Lakše je, nema stresa. Dosta mi je ove bijele kose što imam od fudbala", rekao je na kraju uz osmijeh za MONDO Milorad Korać.
Da li bi poslastičari mogli bez njega u Srbiji? Sigurno da bi. Da li može srpski fudbal? Može i on, mada ništa mu ne bi falilo da je ostao u njemu. Možda se nekad i vrati, čisto da to bude - šlag na torti.
Zabranjeno preuzimanje dijela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova i korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: