Na prvoj zvaničnoj utakmici Hrvatske u istoriji nije bilo Roberta Prosinečkog, a jasno je i zašto.
Na današnji dan 1990. godine, iako je i dalje postojala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, odigran je prvi meč Hrvatske u istoriji. Na "Maksimiru" pred 30.000 navijača gostovala je ni manje ni više nego selekcija Sjedinjenih Američkih Država.
Kako niko još uvijek nije bio baš siguran u raspad Jugoslavije, Hrvati su za ovaj meč jedva skupili 14 igrača. Većina su bili veterani poput kapitena Zlatka Kranjčara, a tu su bili i stranci. Za Hrvatsku je igrao Slovenac Grega Židan i Albanac Kujtim Šala. Dovedeni su samo za ovu priliku pošto je Židanu to bio jedini nastup za Hrvatsku, kasnije je igrao za Sloveniju, a Šala koji je rođen u Prizrenu i nikada više nije nastupio za Hrvatsku.
Utakmica je zapravo odigrana u okviru proslave vraćanja spomenika Banu Jelačiću na trg, a sponzor cijelog događaja bio je niko do Franjo Tuđman. Selektor Dražen Jerković je jedva skupio tim koji je pobijedio sa 2:1. Prvi gol dao je Aljoša Asanović, drugi Ivan Cvjetković. a Marko Mlinarić je oba puta bio asistent kome je poslije meča čuveni sportski novinar Mladen Delić uručio i nagradu za igrača utakmice.
Prosinečki nije htio da pljune na Jugoslaviju
"Samo mučnina, bol u duši": Dok su Hrvati vikali da idu na Knin, Prosinečki je Tuđmanu prvi rekao ne
"Bilo mi je izuzetno teško dok se ratovalo po Jugoslaviji, dok se ginulo. Zašto? Ja sam Hrvat po ocu, Srbin po majci. Djevojka mi je iz Beograda, tamo sam proveo četiri nezaboravne godine, imam puno prijatelja i na jednoj i na drugoj strani. I kako se mogu osjećati? Samo mučnina, nerazumijevanje, bol u duši", pričao je u februaru 1992. godine Robert Prosinečki.
On je tada propustio meč, kao i većina najboljih hrvatskih igrača. Samo je Zoran Vulić bio tu od reprezentativaca Jugoslavije, dok su Zvonimir Boban, Robert Jarni i Alen Bokšić tada istakli da moraju da u Simferopolju finale U21 prvenstva Evrope protiv SSSR-a. Davor Šuker je tih dana trebalo da igra na Krimu, ali Dinamo je javio da je povrijeđen. Robert Prosinečki je na kraju prvi meč za Hrvatsku odigrao 1994. godine.
"Navijaću za 'plave', to je sigurno. Neću igrati, ne zato što ne želim već zato što ne mogu i molim sve da me shvate. Ja se i dalje osjećam Jugoslovenom, ali u ovoj situaciji ne mogu igrati za reprezentaciju. U stvari, kada se oporavim, igraću samo za Real Madrid", rekao je Robi, nakon čega je upitan da li će igrati za Hrvatsku. "Ni za nju, ni za reprezentaciju Srbije, ni za jednu reprezentaciju. Mislim da je tako najbolje", izjavio je poznati fudbaler devedesetih.
Zna se zašto su vikali "Mrzim Partizan"
"Samo mučnina, bol u duši": Dok su Hrvati vikali da idu na Knin, Prosinečki je Tuđmanu prvi rekao ne
"Kako je ovo pored sportske bila i zabavno-revijalna politička utakmica, gledali smo prije utakmice i slušali poznata imena zabavne muzike, vokalno-instrumentalne sastave, letjeli su baloni, svirala je pleh muzika, vidjeli smo mimohod alkara, folklornih ansambala, a najveća eksplozija uslijedila je neposredno pred utakmicu kada je Tomislav Ivčić zajedno sa 25.000 gledalaca zapjevao "Ustani, Bane". Ova utakmica odigrana je upravo u počast otkrivanja spomeniika Banu Jelačiću. Ukupan utisak usp,eli su da pokvare navijači sa sjevera pjevajući ustaške pjesme i skandirajući "Idemo na Knin", "Mrzim Partizan"", pisala je "Borba" tih dana.
A nije ni čudo da je vikano to sa tribina. Razlog je bila "Torcida" koja je samo dvije nedjelje ranije na "Poljudu" zapalila zastavu Jugoslavije. Na meču sa Partizanom moglo je da bude i žrtava. Tog 26. septembra meč je prekinut, nastavljen, a to je u sjećanju Gorana Bogdanovića mnogo veći haos nego onaj na "Maksimiru" o kome se naširoko priča i piše.
"Svi pričaju o toj utakmici Zvezde i Bobanovom maj-geriju, a slabo se pominje utakmica koja je izazvala veliku pažnju, jedna od ključnih pred raspad države. Mi smo igrali u Splitu protiv Hajduka i poslije 2:0 za nas navijači Hajduka su ušli na teren i samo su gledali nekoga da dohvate, da nas prebiju. Nisu uspjeli jer smo brzo pobjegli.
Mogu da kažem da je stvarno uprava Hajduka u to vrijeme pružila veliku zaštitu, pomoć, šta god da je trebalo. Oni su zapalili jugoslovensku zastavu, to je bilo užasno, gorjelo je sve na stadionu. Znam da smo imali avion za Beograd oko devet, pošto se utakmica igrala u pet po podne. Međutim, autobus kojim smo došli do 'Poljuda' je bio razlupan. Dovezli su drugi autobus do stadiona, pa su i njega polupali, tek smo trećim negdje pred jutro došli do aerodroma. Tad smo već slutili da će da se prekine prvenstvo i da će jugoslovenska liga da se raspodijeli, da će svako da ima svoju državu i to je nažalost tako i bilo. Nije nam bilo svejedno, svako se od nas plašio. Bilo je i lupanja, probali su da razvale vrata od svlačionice. Onda su došli ljudi iz Hajduka i zaštitili nas i otjerali nekako te huligane. Poslije toga smo otišli gore u njihov restoran na stadionu i tu smo proveli noć maltene do jutra. Samo smo čekali da svane, da se ti huligani raziđu i da možemo da se vratimo za Beograd. To je bilo zaista užasno", prisjetio se Bogdanović u intervjuu za MONDO.
(MONDO, Nikola Lalović)