Dokumentarni film o usponu engleskog fudbala i nastupu "Gordog Albiona" na Mundijalu u Italiji 1990. godine.
"Jedna noć u Torinu", režisera Džejmsa Erskina, rađena je prema knjizi "Svi su odigrali" Pita Dejvisa, koji je bio očevidac "Gordog Albiona" od 80-ih do kraja Svjetskog prvenstva u Italiji.
Uz naraciju glumca Gerija Oldmana, ovaj film preporučujemo svim ljubiteljima fudbala, ali i britanske muzike, koji je potpisao kompozitor Stjuart Henkok, a korištene "stvari" Ston Rosesa, Hepi Mandejsa, Nju Order...
"KRETEN" I "MAGARCI"
Autor dokumentarca gledajući kontekst britanskog društva u tom periodu, iskoristio je pohod "Gordog Albiona" u Italiju 1990. da suptilno kritikuje konzervativnu vlast koju je gvozdenom pesnicom držala tadašnja premijerka Margaret Tačer, ali i engleske medije, koji su u najmanju ruku, degutantno izvještavali o engleskoj reprezentaciji.
Vrijeđali su selektora Bobija Robsona, nazivali ga "kretenom" i neznalicom, a njegove igrače "magarcima", što je nezamislivo u današnje vrijeme političke korektnosti. Doduše, tada je bilo potpuno normalno da jedan reprezentativac Engleske, poput Krisa Vodla, karijeru započne u fabrici kobasica, a o ispijanju mnogo piva prije i poslije treninga i utakmica, da ne govorimo.
Nezamislivo je iz današnje perspektive i da se ne samo tabolidi, nego i mejnstrim mediji, raduju neuspjehu vlastitog nacionalnog tima, a čak i kad uspiju da osiguraju plasman na Svjetsko prvenstvo, iskazuju u naslovima i tekstovima žaljenje što "protivnik nije prošao na Mundijal, a ne njihov nacionalni tim".
"PA, NABO SAM LIKA"
Tada je bilo, ako ne normalno, a ono događalo se, da se problematični Pol Gaskojn, koji je pozvan u reprezentaciju, potuče pijan u pabu i prizna novinarima da neće podići tužbu protiv medija koji su to objavili, što je posebno apostrofirano u dokumentarnom filmu.
"Pa, nab'o sam lika", rezignirano je priznao Gaza u "dokumentarcu", da bi potom u jednoj televizijskoj emisiji "podbadao" majku tvrdnjom da je "pijana došla u studio". Prosječnim gledaocima, to nije izgledalo, ali opet, Gaza je bolje poznaje.
Jedan od glavnih utisaka filma je da bez obzira na sve probleme koje su engleski navijači napravili od "Hejsela" pa nadalje, ipak njihov tretman u Italiji te 1990. godine bio, najblaže rečeno, problematičan.
Karabinjeri su krvnički tukli na Sardiniji sve što je imalo engleski akcenat, iz Bolonje ih je 246 deportovano bez ijednog dokaza da su učestvovali u tuči, iako je samo tokom jedne večeri u Torinu, kad je Robsonov tim igrao polufinale s Njemačkom, zbog bacanja molotovljevih koktela uhapšeno više Italijana nego Engleza na cijelom prvenstvu.
I u takvom neljudskom tretmanu, čak je prije početka Mundijala premijerka Tačer tražila da Engleska ni ne učestvuje na prvenstvu zbog huligana, čestitku od njihove vlade dobili su italijanski organi reda za sjajno obavljen posao prebijanja britanskih državljana.
"DOŽIVIO SAM 70 SRČANIH UDARA"
Nisu ni tada, a bogami ni danas, svi navijači bili huligani i takav pristup napravio je više štete nego koristi po tadašnju vlast u Engleskoj, iako je huliganstvo, barem na Ostrvu, ako ne iskorijenjeno potpuno, a ono barem jeste svedeno na neku razumnu mjeru strogim zakonima.
Erskin je očigledno želio posebno da naglasi činjenicu da su se svi praktično utrkivali da što više otežaju vlastitoj nacionalnoj selekciji, pa se Robsonov tim morao da bori protiv izmišljenih afera i lažnih vijesti - da je npr. selektor potpisao ugovor sa jednim holandskim klubom, do ispovijesti očigledno potplaćenih djevojaka iz Italije, navodnih stjuardesa i hostesa, koje su orgijale sa igračima u engleskom kampu.
Uprkos svim tim problemima, "Albion" je svojim igrama na terenu uspio da ujedini naciju i od totalnih "magaraca" se transformisao u heroje koje je na TV-u u Engleskoj gledalo 34 miliona ljudi, a po povratku ih je dočekalo stotine hiljada građana Londona.
"Doživio sam 70 srčanih udara. Volio bih da sam sada kod kuće u Engleskoj, da plešem na ulici", izjavio je Robson nakon pobjede u četvrtfinalu protiv Kameruna.
Od svih igrača koje je vodio, autor posebno ocjenjuje da je najviše od svih vodio računa o Gaskojnu, o kojem je brinuo kao roditelj, svjestan da "Gaza" pleše na tankoj liniji između ogromnog uspjeha i još većeg pada što se pokazalo tokom cijele njegove karijere koja je obilovala skandalima, tučama, pijančenjem i hapšenjima.
GAZA SE "RASPAO"
Kad je Engleska ispala od Njemačke u polufinalu, "Gaza" se potpuno "raspao" od suza.
"Sine, dobro je, sve je u redu. Ti si mlad, pred tobom je još utakmica, biće još finala", uz zagrljaj je selektor tješio svog "razmetnog sina" iako je možda još tada bio svjestan da se Gaza više nikad u karijeri neće naći u prilici da se bori za finale Mundijala.
S obzirom da je film "Jedna noć u Torinu" napravljen 2010. godine, zanimljivo je takođe da su isključivo korištene autentične fotografije i snimci, što će u svakom gledaocu koji se sjeća događanja sa Svjetskog prvenstva 1990. probuditi i lične emocije, a onima koji nisu bili rođeni u to vrijeme, pokazati kakav je nekad bio fudbal i društveno-istorijske prilike u cijeloj Evropi.
Upravo te prilike, daju i mali "minus" dokumentarcu, s obzirom da je jedan od lajtmotiva transformacija engleskih "gubitnika" u nacionalne heroje koji su ujedinili cijelu zemlju, izlgledaju potpuno drugačije u očima gledalaca iz naše tadašnje države, SFR Jugoslavije.
Tada su "plavi" posljednji put učestvovali na Mundijalu i poput Engleske, takođe su eliminisani na penale, doduše u četvrtfinalu promašajem Faruka Hadžibegića.
Iako su izabranici Ivice Osima tada osvojili neformalno peto mjesto, po povratku kući ih nije dočekalo ujedinjenje cijele zemlje, već potpuni raspad sistema koji je nekoliko mjeseci kasnije doveo do krvavog četvorogodišnjeg rata i kasnijeg bombardovanja Srbije i Crne Gore uz stotine hiljada žrtava.
Zato je iz naše perspektive pomalo romantična engleska storija o tegobama zbog medija i autoritarne vlasti Tačerke, ipak djelovala kao "mačiji kašalj".