Optužbe za teroristički napad, nemaština u Zvezdi i stvaranje novih šampiona, o svemu tome smo pričali u drugom dijelu intervjua sa Davorom Adamom.
Davor Adam je jedna od najvećih lokalnih košarkaških legendi naših terena devedesetih. Duže je potrajao na parketu čak i od legendarnog Mikana Grušanovića, a sve je počelo u njegovom rodnom Zadru.
U prvom dijelu intervjua sa njim pričali smo o njegovom prijateljstvu sa Dejanom Bodirogom i o tome kako je početkom dvijehiljaditih vodio ljute bitke na terenima Prve B lige sa Novicom Veličkovićem, Vladimirom Radmanovićem, Nikolom Kalinićem, Igorom Rakočevićem...
Rat se približavao, tenzije su već krenule da se odavno dižu i košarka je sve više padala u drugi plan. Umjesto da postane prvotimac Zadra, on je optužen da je organizovao teroristički napad!
Ako odete na hrvatsku vikipediju vidjećete da je švercovao oružje, da je osuđen na sedam godina zatvora, a sve je zapravo zakuvao Dejan Savićević golom u 70. minutu Zvezdinog meča sa Bajernom u Minhenu...
"To je bio 10. april, 1991. godine. Tada je bila čuvena utakmica Crvene zvezde i Bajerna gdje je Zvezda pobijedila sa 2:1 u Minhenu. Mi Srbi gdje god smo bili, navijali smo za naše. Kad sam igrao u Zadru kada je Partizan išao na onaj Fajnal-for, navijali smo za Partizan, dok su svi Hrvati navijali za Barselonu", prisjeća se Davor Adam za MONDO.
Zapravo je jedan čin pobune protiv svega onoga što je već počelo da se dešava Srbima u Hrvatskoj već tada bio iskorišćen kako bi se digle tenzije.
"Tog dana smo proslavljali pobjedu Crvene zvezde. Bacili smo neki topovski udar na trafo-stanicu koja je bila u prolazu. Mi smo to bacili iz kola, a na trafo-stanici je, vjerovao ili ne, pisalo 'Srbe na vrbe'. A rat nije bio ni blizu. To je bio neki naš tihi protest. Niti smo nanijeli neku štetu, niti je minirana trafo-stanica, niti sam ja digao nešto u vazduh, niti sam švercovao neko oružje kao što su pisali", konačno poslije svih ovih godina izlaže svoju stranu priče Davor Adam.
"TAD SU SRBIMA POČELI DA ZATVARAJU VRATA"
Poslije tog događaja, za njega u Zadru više nije bilo mjesta. Iako je već dugo trenirao sa prvim timom i trebalo je da se priključi seniorskoj ekipi, morao je da ode. Sljedeća stanica bio je Maribor, gdje je svoje prve trenerske korake pravio Miroslav Muta Nikolić.
"Ja sam na preporuku Krešimira Ćosića i Nedeljka Starčevića otišao u Maribor. Trebalo je da igram za Zadar te sezone, ali pošto se opasno zakuvalo... Mi smo već od 1990. godine trenirali sa prvim timom, trebalo je da potpišem ugovor i uđem u tim. Međutim Čedomir Perinčić, bivši igrač Zadra, koji je tada bio struja HDZ-a skloni Krešimira Ćosića! Sklone Ćosića iz kluba, smijene ga iz Zadra politički! I propadne taj cijeli jedan projekat sa igračima poput Bodiroge. Tada su nama Srbima vrata već počela da se zatvaraju", nastavlja svoju priču Adam.
Košarkaški kvalitet je odveo sagovornika MONDA na drugi kraj bivše države.
"Dobri ljudi su me preporučili kod Mute u Maribor, u Prvu B ligu. Njemu je neki igrač iz Kvarnera otkazao i tako sam odigrao sezonu tamo. Međutim pred sam kraj i tu počinje onaj rat u Sloveniji..."
Mutu znamo kao harizmatičnog trenera i velikog motivatora, a očigledno je takav bio od samog starta.
"Muta je ovako na prvi momenat neozbiljan, ali je veliki šmeker, drugarčina i lafčina. Dobar je za atmosferu, izuzetan motivator. Vidio si i sam, gdje god je on bio nešto se dešavalo", prisjeća se svoje prve profesionalne sezone naš sagovornik.
U SRBIJU ZBOG LJUBAVI!
Kada se završila sezona u Prvoj B ligi, prva seniorska za našeg sagovornika, država je već počela da se guši u krvavim ratovima. Ipak, on neće biti tu, makar u prvoj godini cijelog tog pakla.
"Ja sam se sticajem okolnosti vratio u Beograd iz Maribora, već se zaratilo bilo i dobio sam neku ponudu da idem u Francusku. Klub La Bodoa, pored Liona", priča nam Adam.
"To je bila neka niža liga i ja sam tu baš odskočio i brzo su me primijetili iz Vilerbana, pa sam trenirao sa Asvelom. Nisam mogao da budem prijavljen, već su popunili kvotu stranaca. Igrao sam samo na prijateljskim utakmica", objašnjava on.
Papiri su bili spremni, klub ga je htio, ali nostalgija i ljubav su ga vratili u Srbiju.
"Oni su planirali da ja ostanem i dogodine, međutim imali su nekih finansijskih problema, a mene je malo i nostalgija uhvatila. Nakon tih godinu dana ja jednostavno nisam mogao da prebrodim to. Svi su me molili da ostanem, imao sam i papire..."
A onda se u razgovor za MONDO uključuje i njegova supruga Snežana. Tada je bila dio odluke da se vrati, a sada misli da je to ipak bila greška.
"Životna greška, moram da kažem. Tada je meni bilo lijepo ovdje, lijepo smo živjeli, međutim okenulo se sve. Krenule su sankcije, ratovi, izbjeglištvo... Tad smo 1993. dobili ćerku, išao je u Beograd da čeka redove za 'bebelak' koliko se to okrenulo”, priča nam ona.
"Ja sam se radi ljubavi vratio u Srbiju", priznaje Davor, na šta Snežana uz osmijeh dobacuje:
"Greška!"
U tom Asvelu je imao prilike da sarađuje i sa nekim velikim imenima poput centra Vilija Redena, jednog od heroja prve titule prvaka Evrope u istoriji Limoža.
"Tu sam trenirao sa Vilijem Redenom, koji je poslije otišao u Limož. Tad je 93. ili 94, kad Boža uzima titulu, a ja sam na Bežanijskoj kosi, operišem prepone. Gledamo Vilija Redena kako osvaja titulu i žena mi donosi ove novine na kojima smo zajedno na slici. Ovi moji koji su bili zajedno sa mnom u sobi nisu mi vjerovali da ja njega znam. Morao sam novine da im pokažem da mi povjeruju da smo zajedno bili u Vilerbanu", prisjeća se Davor, koji je tih godina na osnovu svog staža u Francuskoj znao da zaradi i novac.
Jednostavno niko nije vjerovao da je čovjek koji igra košarku u Staroj Pazovi donedavno bio saigrač sa takvim veličinama.
"Tu sam devedesetih dobio opkladu, kad sam rekao ljudima da je na prvoj strani novina čuveni Bruks, na trećoj Džordan, a ja na četvrtoj. A da je Divac koji je igrao u Lejkersima tek poslije mene na petoj!"
U ZVEZDI NISU IMALI HLJEBA DA JEDU!
Sa reputacijom iz inostranstva, sa preporukama iz Zadra i od Mute Nikolića, on je započeo svoju karijeru u nižim ligama koja je trajala dvije decenije.
Ali postavlja se pitanje, kako nije sa takvim renomeom zaigrao u najvišem rangu?
"Znate kako, u ono vrijeme kad sam stigao, u Zvezdi hljeba nisu imali da jedu. Moj drugar sa kojim sam igrao u Mariboru Milan Marinković ima titulu sa Zvezdom sa Tomaševićem i tom ekipom. Ja dođem kod njega u hotel Palas, on jede supicu. Daj bre idem da te odvedem negdje da jedeš kao čovjek! Bili su neuhranjeni u ono vrijeme. Žalosno, ali istinito. To je sve tako brzo oronulo, Partizan se i nekako držao, oni su osvojili onu titulu 1992, pa je malo država stala iza njih, ali u Zvezdi nisu imali hljeba da jedu", prisjeća se haosa naš sagovornik.
Vremena su bila teška, išlo se trbuhom za kruhom, a novac je u nekim manjim timovima znao da bude odličan.
"Mi smo išli u tom periodu išli trbuhom za kruhom što bi se reklo. Taj period je bio najgori period za sve, pa tako i za košarku. Ja sam razmišljao da je bolje bilo biti prvi u selu, nego zadnji u gradu. Da budem iskren budem imao sam više para tada nego većina igrača Partizana i Zvezde, a igrao sam za Neterstim", ističe Adam i objašnjava:
"To je bio klub koji se vodio sa sjedištem u Beogradu, postojao je jednu godinu, bilo je tu kvalitetnih igrača poput Lazara Vidačića, brata Ljube Vidačića..."
Danas se košarkaški centri redom gase, a tih godina je uprkos teškoj situaciji (ili možda baš zbog nje?) svako mjesto imalo svog košarkaškog heroja.
"IGRAO SAM SA MILOJEM, KALINIĆEM..."
"Bilo je tu igrača koji nisu napravili možda neke zavidne karijere, ali su na lokalu bili najjači. Moram da ih spomenem jer su to zaslužili. Recimo jedan Veljko Katić koji je legenda Inđije, kao i Milorad Savić. U svakom mjestu je bilo takvih igrača koji su glat mogli da igraju prvu ligu. Gajdobra je imala dosta Hercegovaca, bilo je mnogo dobrih igrača, pa je iz Vrbasa bio neki Marinković koji je svima ubacivao 40 poena, nisi mogao da ga čuvaš. Onda onaj Banjanin iz Spartaka i Ivković..."
A u Melencima blizu Zrenjanina tih godina nije bila poznata samo banja, već i nezgodan košarkaški tim sa nekim poznatim licima.
"Igrao sam sa ocem od Dejana Davidovca. On i Goran Knežević koji je kasnije bio ministar su igrali su u Melencima za Rusandu. Bio im je tu i neki Šešlija, a dodali su u tim tri-četiri odbojkaša, namazana ekipa su bili. Igrali su odbojku za Zrenjanin i košarku za Rusandu", priča nam Adam.
A kao što smo i ranije pomenuli, nije Novica Veličković bio jedini veliki igrač sa kojim se naš sagovornik susretao. U nižim ligama su počeli neki bivši, ali i neki sadašnji reprezentativci.
"Sa Dejanom Milojevićem sam igrao, a on je tad bio dijete. Sjećam se, sa Mišom Lakićem i Beovukom je dolazio, u ekipi sa Glintićem. Pa Kalinić je igrao za Spartak, ja sam tada igrao sa malim Lazarom Zorčićem u posljednjim godinama svoje karijere. Ne znam da li sam poslije toga igrao još godinu, dvije..."
SIMON OTKRIO ZA MONDO: MISLIO SAM - LAKO ĆU!
Stara Pazova bila je poznata kao iskusna ekipa u kojoj se dobro radi, pa su menadžeri rado slali mlade igrače da tu provedu po godinu ili dvije. Sezonu za sezonom stigli su kasniji igrači Crvene zvezde i Partizana Marko Simonović i Branislav Ratkovica.
"Kod nas su na probu došli Marko Simonović iz Zvezde i Bane Ratkovica. Oni su bili kod mene u Staroj Pazovi godinu za godinom. Simonović je došao kao jako mlad, sa 18-19 godina i bio je jako korektan, imao je sjajne fizikalije, bio je skočan, odradio je sve što smo tražili od njega. Kasnije je namjestio i ruku, napravio zaštitni znak od tog zakucavanja poslije trka uz čeonu liniju", prisjeća se on.
"Kad je došao bio je napucan, skočan. Kod nas su dolazili mladi, perspektivni igrači kojima je malo falilo da se ispeku. Nas nisi mogao da prevariš, ako bi nam poslali nekoga ko ne valja, otjerali bi ga. On se uklopio fino sa nama i odigrao jednu sezonu. Drago mi je da je napravio jednu lijepu karijeru, da je dogurao do reprezentacije i nešto osvojio. Osjećam se i ja ispunjeno zbog toga", zadovoljan je Adam.
A sam Simonović, sada dvostruki osvajač srebra sa reprezentacijom i čovjek sa ozbiljnom karijerom iza sebe odlično se sjeća tih dana!
"Bilo je malo drugačije vrijeme, vjerovatno sezona 2001/02. Imao sam 16 godina ili tako nešto i bio sam u prvom timu u Lavovima, ali liga je tada bila kvalitetnija i svi mi mladi igrači smo išli na pozajmice da bismo imali što više mečeva. To je jako dobro iskustvo gdje skupiš fore i trikove i osjećaj za igru koga sad čini mi se nema toliko, teže je to steći u ABA gdje se igra i tvrđe, grublje, veći je pritisak rezultata", priča za MONDO Simonović.
Davora Adama se sjeća vrlo dobro. Mislio je da će lako sa njim, ali...
"Sjećam se, to neću da zaboravim, trening prije utakmice su dali meni da čuvam njega, mislio sam ja ću to lako... Već kreće priča oko mene, ja atleta u top formi, mlad, perspektivan, a on veteran. Kad je čovjek krenuo da igra... Vidio sam da neće to baš tako lako da ide", sjeća se Simonović i onda nam priča o svom prvom meču za Pazovu:
"Mi dolazimo tamo i spremamo se za utakmicu i svi pričaju o Adamu... Kad je čovjek počeo da igra, da šutira, da sipa sa svih stana. To nije moglo da se brani! Vidio sam da je dobar igrač, za viši rang, a onda sam ukapirao da mogu od njega da upijem, naučim..."
"MIŠKO MI KAŽE - KAKO TEBE DA ZABORAVIM?!"
A na terenu je junak ove priče bio i sa nekim poznatim ličnostima iz košarke, za koje mnogi ni ne znaju da su zapravo aktivno igrali!
"Igrao sam protiv Miška Ražnatovića, on je igrao tu ligu. Imao je svoj klub na Banjici i igrali su srpsku ligu. On je to igrao za sebe, on im je sve bio, prevodio loptu i samo šutirao, Imao je šut, mogao je lijepo da pogodi, ali je pretjerivao, to što je on radio nije radio ni Nikos Galis. Tad još nije bio menadžer, a sad kad se sretnemo ja ga namjerno bocnem, pitam ga da li me poznaje. ‘Ma kako tebe da zaboravim’", priča nam Davor Adam.
ONI SAD NE ZNAJU NIŠTA, A HOĆE ODMAH SVE!
Njegov dugogodišnji trener Milorad Gajić i sada ističe da je Adam mogao da igra još. A oprostio se u 45. godini!
"Od kad je 1992. došao u Pazovu, oko njega se vrti cijela košarkaška priča ovdje. Ne samo u Pazovi, nego u cijelom ovom regionu. On je u 44. godini davao po 25 poena na nekim mečevima i sigurno je mogao i još da igra", ističe on, a onda uz smijeh dodaje:
"Za povlačenje je vjerovatno kriva supruga! A onda i rizik od nekih povreda."
Ali danas, Davora Adama nema u košarci. Vozi kombi i kamion kako bi prehranio porodicu, a kada je sport kome je sve dao u pitanju, nije optimista.
"Mi jednostavno živimo u takvom vremenu. Vidjeli ste kako tehnologija napreduje, nama se neke stvari gase. Pogledajte koliko sada igrališta i hala ima u državi, a sve je prazno. Ne interesuje ih", ističe on.
Gleda igrače koji nastupaju čak i na najvišem nivou i nažalost – nema šta da vidi.
"Ti sad imaš igrače koji sa 18 godina ne znaju osnovne elementarne stvari košarke. Igra ABA ligu, a ne zna osnovne stvari. To prije nije bilo, nije moglo. U svako doba dana noći si morao sve da znaš. Oni sad ne znaju ništa, a hoće preko noći i pare i slavu. A nemaju ni kontinuitet i trening”, smatra Adam.
I na kraju ima samo jednu poruku za sve mlade igrače. Moraju da promijene mentalitet jer:
“Oni ne znaju da je košarka rad, red, znoj, krv i suze. Sve to."