Bivše reprezentativke Srbije Sonja Vasić Petrović i Saša Čađo bile su gošće "Adria Sports Conference".
Drugi dan sportsko-poslovne konferencije “Adria Sports Conference” otvoren je panelom proslavljenih košarkašica Srbije Sonje Vasić Petrović i Saše Čađo.
Tema panela bila je smjena generacija i teret vrhunskih rezultata trofejne selekcije, a svjedoci smo kako ženska košarkaška reprezentacija upravo “proživljava” ovaj period.
Sonja je na početku govorila o procesu kroz koji sada prolaze izabranice Marine Maljković.
„Mislim da mi malo emotivniji gledamo u svoju ekipu. Prolazimo kroz proces, imali smo sreću da u prvoj fazi ostane dio ekipe, nastavljen je nastup na velikim takmičenjima. Šamar u lice je bio posljednji nastup na EP, gdje nismo prošli grupu. Projekat je i dalje na mjestu, vjerujemo u selektorku, ona je iznijela teret tranizicije i situacija nije laka. Tako da mislim da smo u situaciji koja je realnost. Sad da li ćemo uspjeti da realnost preokrenemo i napravimo je bolje vidjećemo. Mislim da ima nade i da Marina radi odličan posao. Sitaucija nije sjajna, ali..“
Saša Čađo trenutno radi u stručnom štabu reprezentacije Srbije, a kako kaže teret prijašnjih rezultata današnje reprezentativke osjete.
„Ostala sam u stručnom štabu, prvi put sam bilio dio tima, ali sa strane. Osjećam da te djevojke nose taj teret, jer smo mi pravili velike rezultate. Bila su drugačija vremena kada sam ja počinjala, igrala sam u domaćim klubovima. Postojali su timovi koji su pridavali pažnju. Sada su djevojke otišle rano od kuće, nisu prošle kroz neku školu koju smo mi. Sistem i dalje postoji i ja vjerujem da će to u narednom periodu dati rezultate."
Za sve je potrebno vrijeme pa tako i za rezultate.
„Nama je za prvu medalju trebalo pet godina rada, a one su tu tek dvije godine. Sigurna sam da će doći do lijepih rezultata, treba vjerovati u njih. Srbija jeste zemlja košarke, ali muške. Ako smo mi mogle da prvimo rezulatete u tom sistemu, ja vjerujem da mogu i nove djevojke.“
Rezultati su bili nerealni, nismo bile zapostavljene
Sonja Vasić Petrović objasnila je koliko su rezultati koje je njihova generacija napravili zapravo bili nerealni s obzirom na ono čime su raspologale.
„Dosta duže sam u penziji od Saše i što vrijeme više proklazi sve sa mviše svjesna koliko su naši rezultati bili nerealni. Možda smo imali i neviđenu sreću da postignemo to s onim čime smo raspolagali. Ne znaju ljudi koliko to nije bilo realno. Ali i dalje smo uspjevali da pravimo te rezultate, i mislim da se to vidi danas kada se ta generacija povukla. Ponosna sam na nas kako smo prevazišli sve što nije išlo nama u korist. Mislim da smo ostvarile velike uspjehe, a najveći je što smo digli žensku košarku da je neko primjeti. Mislim da je bilo jako bitno da sport koji je bio skoro pa 'zamro' mi aktiviramo i da se na njega obrati pažnja. Ni mi nismo bile svjesne situacije, ali vjerujem da smo uspjele nešto veliko."
Na pitanje da li su se osjećale zapostavljeno u poređenju sa muškom košarkom Sonja je poručila:
„Ja mislim da se ne možemo žaliti na to. Mi smo pravile uspjehe kad je muška situacija bila u zatišju. Zlato smo uzeli kada muška reprezentacija nije godinama uzele medalju. Imali smo sreću da popunimo upražnjeno mjesto i imali prostora da ispričamo svoje priče. Iza nas je bio snažan Savez, imali smo sjajnu ekipu koja se trudila da se čuje priča svih djevojaka. Mislim da možemo biti zadovoljne, sada bi to možda bilo i više, ali to je još jedan motiv za sadašnju generaciju.“
Saša Čađo se osvrnula i na podršku koju je dobijala iz svog rodnog grada – Banjaluke i odnose u reprezentaciji.
„Imala sam fenomenalnu podršku iz Banjaluke, uvijek sam imala brdo poruka i poziva. Maloj Saši sada da neko kaže nastupaćeš na Olimpijskim igrama tri puta... Ja nisam mogla to da zamislim. Kada radiš nešto sa puno ljubavi rezultat ne može da izostane. Drago mi je što sam igrala sa tim košarkašicama i odrastala, to je moja druga porodica. Sa Sonjom sam provela više vremena nego sa rođenom sestrom. Imale smo povjerenje jedna u drugu. To je bio put koji je najbolji za odrastanje, iako nije stalno bilo idealno. Mi smo se sa svim izborile i sada je na nama da pokušamo sačuvati to i da naredne generacije usmjerimo na pravi put jer ako smo mi mogle zašto i druge ne bi mogle.“