Da li znate ko je najbolji košarkaški trener sa prostora bivše Jugoslavije? Svetislav Pešić ima stav po ovom pitanju, a nije nabrojao ni Željka Obradovića, ni Dušana Ivkovića, a kamoli samog sebe.
Svetislav Pešić još šezdesetih godina prošlog veka počeo je da se bavi košarkom i nikada iz nje nije izašao. Prvo je "Kari" bio košarkaš i od 1964. do 1979. godine smo ga gledali u Pirotu, Partizanu i Bosni, dok je onda 1982. godine sjeo na klupu kluba iz Sarajeva i gotovo kontinuirano se od tada bavi trenerskim poslom i do skoro je bio selektor Srbije.
Vremena su se promijenila, Pešić se prisjeća da je imao samo četvoricu trenera za čitavu svoju igračku karijeru (Zvonimir Mićić, Branislav Rajačić, Ranko Žeravica i Boša Tanjević), a u intervjuu kod Edina Avdića u podakstu X&O's CHAT kaže da je "jadni Nemanja Nedović to imao za sezonu". Zato je uporedio metodiku rada nekada i danas, istakavši ko je za njega najveći trener sa ovih prostora. Naravno, tu se misli na bivšu Jugoslaviju.
Svetislava Pešića pitali ko je najbolji Ex-Yu trener: Nije rekao ni Žoc, ni Duda, a kamoli svoje ime
Nije rekao ni Željko Obradović, ni Dušan Ivković, a kamoli da veliča samog sebe:
"Najveći trener sa ovih prostora je Ranko Žeravica. On je stvarao igrače, on je stvarao trenere, mijenjao je metodiku treninga, mijenjao je selekciju talenata. On je pravi i jedini nasljednik prethodnih generacija, na čelu sa profesorom Nikolićem. On je taj koji je bio apsolutni autoritet, ne samo po pričama, nego po načinu kako je on objašnjavao košarku i trenirao", rekao je Svetislav Pešić i prisjetio se koliko je bio ispred svog vremena.
"Bio sam igrač Partizana, on je mene trenirao, trenirali smo 3x3, bek-krilo-centar, to je danas NBA. Gledam NBA i uživam u tome, za mene je to najbolja košarka na svijetu. I ova naša je isto najbolja, ali sa drugačijim pravilima. To su drugačije košarke", naglasio je on.
Kakva se košarka igrala u Jugoslaviji?
Prema njegovim riječima, tadašnja košarka ne može u isti koš sa današnjom i najvažnija razlika je u tome što su igrali samo domaći košarkaši i stranaca nije bilo.
"Jugoslovenska liga koja je tada bila jedna od tri najbolje lige u Evropi - nije imala strance. Naši protivnici su imali po četiri-pet stranaca, a mi smo igrali sve sa domaćim igračima. Igraš sa najboljima u Evropi, kao i sada, ali danas ako imaš problem sa plejmejkerom ti odeš i potpišeš Amerikanca. Fali ti centar, ti možeš da potpišeš tri stranca, kakva hoćeš. Mi smo bili prisiljeni da stvorimo te "strance", nisi mogao da ga kupiš. Bosna uđe u prvu ligu, ja 22 godine i trener mi kaže hajde da izguramo ove mlade igrače, a ja mislim da li se zeza, ja najiskusniji i najstariji u timu sa 22 godine", rekao je Pešić i dodao: "Morali smo sami da stvaramo igrače, moralo je da se radi, nedostatak kvantiteta se nadomješćivao kvalitetom. Jednom dnevno smo trenirali, ali čitav dan, ne izlaziš iz hale".
A ko motiviše trenera?
Svetislava Pešića pitali ko je najbolji Ex-Yu trener: Nije rekao ni Žoc, ni Duda, a kamoli svoje ime
Kako kaže Pešić, cijeli život je tražio balans između samopouzdanja i skromnosti i to nije bilo baš lako:
"Ja sam zaje*an, što se kaže, vjerujem u ono što radim, vjerujem u sebe, nadam se sa argumentima, ali istovremeno znam i da i drugi isto nešto rade, ponekad ili uvijek bolje od mene, ja sam uvijek spreman da to priznam, možda ne javno, ali spreman sam. Smatram da je to jedini način da ti kao trener budeš bolji, ali i kao osoba. Ljut sam na sve koji se ne identifikuju sa projektom. Mislio sam da ću čitavog života biti trener njemačke reprezentacije. Poslije kad sam otišao u Albu, krenuli od nekog početka sa tim klubom i onda sam ja mislio da ću cijeli život da živim u Berlinu. Poslije sam bio trener Jugoslavije, pa Barselone, a ja nisam Berlin napuštao. Ja sam se identifikovao sa ljudima u klubu", kaže Pešić i nastavlja:
"Danas svi pričaju kako trener ne može da motiviše igrače, a niko ne pita ko motiviše trenera. I trener živi od motivacije. Da bi ti nekoga motivisao, treba da ti dođe energija i da ti budeš motivisan. Moje kolege se nisu identifikovale sa klubom, nego misle da im je to prolazna tačka, daju sve od sebe, ali ne i više od toga i ne daju sebe, tu su dok ne zove veliki klub i onda odu. Bez povezanosti sa projektom, gradom, ljudima - nema uspjeha".
"Dođeš u Njemačku da budeš trener, a ne znaš jezik, moraš da učiš. Okej znaš engleski, lijepo je to, ali mnogo je ljepše da znaš nemački, da pokažeš javnosti širinu u komunikaciji na konferencijama, ali i sa ljudima u klubu. Tako ih respektuješ i to će ti se vratiti, lakše ćeš motivisati ljude kad naiđu prepreke, porazi, neuspjesi", zaključio je on.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!