Najstrašnije iz zemlje samoubilačkih šuma i kockastih lubenica.
Japanski film je imao slične faze kao i većina velikih kinematografija. Mnogo nijemih filmova je uništeno u Velikom Kanto zemljotresu 1923. godine.
Drvo je bilo jedan od glavnih građevinskih materijala Tokija toga vremena, a filmska traka je do pedesetih godina - pa i dalje - bila pravljena na bazi veoma zapaljivih nitrata; Kombinacija zbog koje su zauvijek nestali rani filmovi nekih od najvećih majstora. Period prvih poslijeratnih godina je možda bilo i zlatno doba japanskog filma.
Kurosava je bio na vrhuncu, Mizoguči na zalasku karijere i života, ali taj kraj je nešto ponajbolje šta nam je film ponudio u svojoj istoriji, a Ozu je predstavio Japan na koji zapad nije bio spreman. Bilo je tu i žanrovskih filmova koji nisu prva asocijacija na Japan. Mjuzikli, komedije i romanse su u jednom periodu bili dominantni filmski žanrovi do te mjere da su veliki studiji preko njih uspjevali da finansiraju ljude koji su postali sinonim japanskog filma.
Japanski novi talas ili „nuberu bagu“ je počeo sa tzv. sun-tribe filmovima. Tradicionalne vrijednosti su mijenjane za one koje je nametala mlada, većinska publika. U Japanu postoji jedan (pod)žanr koji je postao sinonim za ovu zemlju koliko i sake, trešnje i razne fetiš vratolomije. Kaiju eiga ili japanska filmska čudovišta.
Uz ne toliko ni nužno poštovanje ostalima, postoji jedno ime iznad svih u ovom žanru, jedno sa kojim je počeo žanr koji i danas traje, a to je Godzila. Nastala kao ovaploćenje straha nuklearne energije, ne samo vezane za bombe Hirošime i Nagasakija (čije rezultate je reditelj Iširo Honda vidio iz prve ruke kao ratni zarobljenik u Kini), već i famoznog incidenta sa ribarskim brodom „Sretni zmaj 5“ čija se posada razboljela uslijed izloženosti radijaciji nakon testiranja američkih termonuklearnih bombi, scena koja će naći mjesto i u prvom Godzila filmu.
Sa marketinške strane presudna je bila svjetska distribucija prvog King Konga (1933) koja je naišla na ogroman uspjeh 1952. godine. Jedno veliko čudovište je omogućilo pojavu novog, fenomenu u nastajanju, koje će izaći na megdan velikom Kongu u trećem filmu franšize.
Borila se Godzila u 31 (japanskih) filmova sa raznim neprijateljima - kancerom, smogom, pohlepom i sličnim grijesima u vidu najsuludijih kostima i efekata. Da, većina Godzila filmova izgleda na prvu kao scena iz Moćnih Rendžera gdje se ljudi u gumenim kostimima bore po gradu napravljenom od maketa, ali nemojte mašiti poentu.
Da efekti ne znače kvalitet dokazuje ona nečastiva američka verzija od prije dvadesetak godina. Sve što sam htio sjedeći u kinu i gledajući to bogohuljenje jeste da se sali desi isto šta i onoj u Džamirakvajevom spotu za pjesmu iz pomenutog filma. Bilo je tu čudnih nastavaka, čak i za Japan, ali jednostavno Godzila je postala veće i od Godzile, stasavši u svjetski fenomen pop kulture.
Nije trebalo dugo vremena da bi se i drugi veliki japanski studiji uključili u eksploataciju žanra. „Toho“ je vlada Godzilom, ali „Daiei“ im je najbliže prišao svojim „Gamera“ serijalom. Šta je Gamera? Leteća kornjača koja bljuje vatru, naravno. Kratkotrajnib serijal je spojio kaiju žanr sa samurajskim. Ako vas nekada internet nanese, pogledajte prvi film iz serijala o velikom samurajskom spomeniku koji oživi da brani seljane.
Da, da. Kao što uvijek biva, svi su pokušali da naprave svoje verzije najznačajnijeg kaiju čudovišta. Bljuvali su vatru skoro sve životinje uključujući i prokletu žabu u „Borbi zmajeva“. U moru dubioznih marketinških kalkulacija prokradalo se povremeno i vrijednih ostvarenja. Iširo Honda, reditelj prve i najbolje Godzile je imao fantastičan izlet sa filmom „Matango“ ili kako je na zapadu preveden „Napad ljudi gljiva“.
Period pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka će uvijek biti kruna ovog opskurnog žanra, dok su rane bile još svježe, dok je Godzila predstavljala prijetnju, a prije nego je postala igračka, pidžama ili privjesak za ključ.
U zadnjih par godina svjedoci smo ponovne popularizacije majke svih čudovišta. Desila se Fukošima, a ne možemo da ne zloslutimo kako Japan dijeli još samo jedna nuklearna katastrofa da idući Godzila film bude dokumentarni.
(Nemanja Savanović za mondo.ba)
*Stavovi autora izneseni u ovoj kolumni nisu nužno stavovi portala mondo.ba