Januar je (nebesima hvala!) pri kraju, a s njim se završava i kratkotrajna pauza u kulturno-umjetničkom segmentu naših života.
Institucija o kojoj smo prošle godine razgovarali uglavnom u superlativima, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, učinio je stanovnicima Banjaluke, ali i svim gostima, 2017. godinu značajno ljepšom i interesantnijom.
Zahvaljujući MSURS-u prošle godine smo zavirili u spavaću sobu roditelja Mladena Miljanovića, u Koncertnoj dvorani Banskog dvora sa transvestitom smo diskutovali o njegovoj fabuloznoj haljini, a ispred zgrade ovog muzeja zajedno smo čekali da izraste – krompir. Ne zvuči baš kao tipično banjalučka stvar, zar ne?
Sa direktorkom Muzeja savremene umjetnosti RS Saritom Vujković osvrnuli smo se na 2017., prisjetili se najvažnijih projekata, a sudeći prema onome što nam je otkrila o planovima za godinu koja je pred nama, očekuje nas uzbudljiva sezona!
- Prošla godina bila je veoma uspješna za instituciju na čijem ste čelu, sudeći bar prema reakcijama domaće publike i medija. Koji su to najvažniji događaji kojima ste se bavili?
Prošla godina je bila posebno značajna za naš Muzej iz nekoliko razloga, a najvažniji među njima svakako je činjenica da smo organizovali predstavljanje BiH na Venecijanskom bijenalu i izložbu „Univerzitet katastrofe“. Ispostavilo se da je bila izuzetno uspješna i zapažena – imali smo skoro 70 hiljada posjetilaca u Paviljonu BiH. Ta velika brojka nas obavezuje da nastavimo da razmišljamo o našem učešću na ovom važnom događaju i da nađemo put i način da i drugi umjetnici u budućnosti dobiju priliku da se tamo predstave.
Venecijansko bijenale je jedina svjetska manifestacija u okviru koje može da se predstavi zemlja i gdje se posebno prijavljuje učešće zemalja. Zato je važno da institucije sa naših prostora koje se bave kulturom i umjetnošću budu i organizatori bijenala odnosno Paviljona BiH.
Prošla godina je bila značajna i zbog niza izložbi koje smo predstavili u našoj instituciji. Godinu smo započeli izložbom Mladena Miljanovića „Spavaća soba mojih roditelja“, koja je gostovala i u MSU Vojvodine u Novom Sadu. Sarađivali smo i sa Galerijom Matice Srpske iz Novog Sada i povodom 170 godina od osnivanja te institucije ugostili smo njihovu stalnu postavku na Dan Grada Banjaluke.
Kruna naše izložbene djelatnosti bila je izloža Grejsona Perija, koju smo organizovali u saradnji sa British Councilom i po drugi put smo imali jako značajan projekat. Riječ je o svjetskom autoru i projektu koji je zahtijevao poseban tretman u organizacionom smislu. Osim toga, velika je čast što je umjetnik lično bio prisutan na otvaranju, održao je i predavanje, kao i poseban razgovor za medije i novinare. Bila je to prilika i da dođemo u kontakt sa najnovijim tokovima u savremenoj umjetnosti.
- Ova izložba hrabro je srušila neke predrasude. Jeste li i prije konačne odluke o Perijevom dolasku imali povjerenja da će domaća publika razumjeti njegova djela?
Publika koja je došla da ga vidi i čuje je najbolji dokaz da u našoj sredini i te kako ima potrebe za vrhunskim umjetničkim događajima i da imamo publiku koja je i te kako kritična, koja promišlja i ima jasne zaključke. Jako su nas zanimali komentari, a u razgovoru sa novinarima i publikom i drugim umjetnicima vidjeli smo da je sa njihove strane taj događaj okarakterisan kao značajan i poseban.
To nas svakako podstiče da u budućnosti osmislimo nešto što bi bilo istog nivoa i značaja kada je savremena svjetska scena u pitanju. Iskreno se nadam da će British Council i naša ustanova nastaviti saradnju i u budućnosti, jer rad na izložbi Dejmijena Hersta i Grejsona Perija je značajno iskustvo za naš kolektiv. Kroz ova dva događaja dobili smo priliku da isprobamo sasvim nove ideje u PR-u, marketingu, ali i generalno načinu prezentacije samog umjetnika koji dolazi u neku sredinu prvi put.
- Reakcije na Hersta, a kasnije i Perija navode nas da pomislimo da je uloga savremene umjetnosti da bude „prst u oko“ onima koji okreću glavu od stvarnosti...
Savremena umjetnost treba da bude društveno aktivna, da podstiče različita mišljenja. Umjetnost je uvijek povezana s vremenom u kome je nastajala, i kroz istoriju umjetnosti te stvari su i te kako vidljive. Taj kontekst vremena se iščitava iz brojnih umjetničkih radova i danas. S obzirom na vrijeme, medije i načine života, zaista su različiti načini na koje savremena umjetnost intrigira i podstiče publiku da drugačije misli o sredini u kojoj živi, da drugačije sagledava neke svoje potrebe i donosi zaključke.
Perijeva izložba „Taština malih razlika“ prikazala nam je britansko društvo na jedan drugačiji način, kao i klase koje i danas postoje. Kroz njegovu izložbu vidjeli smo koliko je globalizacija jedinstvena i koliko se različite sredine u stvari malo razlikuju, pa smo se na kraju iznenadili kada smo shvatili da je najsiromašnija klasa ona najviša i da tu postoje neki univerzalni problemi koji tište ljude svih klasa.
Herst je, s druge strane, umjetnik koji intrigira, a koji, u psihološkom smislu ne analizira toliko stvari, nego manipuliše tržištem, bavi se pitanjem ekonomije i drugim aktuelnim problemima. Nama je bilo jako važno da smo se uopšte povezali sa Herstom i njegovim ljudima, posebno zbog Venecijanskog bijenala.
Paviljon BiH u Veneciji nalazi se u neposrednoj blizini Palazzo Grassi. Prošle godine tokom bijenala bila je predstavljena izložba Demijena Hersta, i to je bio jedan veliki svjetski događaj. Sigurni smo da je činjenica da smo bili blizu uveliko doprinijela da naš paviljon posjeti veliki broj ljudi. Osim toga, mogli uživo da pratimo kako se organizuje izložba u koju je uloženo 50 miliona evra i koja ima posebno zahtjevne načine postavke, organizacije, tehniku... Veliko je to iskustvo za nas.
- Izložba „Mona Liza i Supermen“ nam je još svježa u sjećanju. Kako ste je Vi lično doživjeli i o čemu ste razmišljali tokom rada na njoj?
Izložba „Mona Liza i Supermen“ nas je jako veselila dok smo je pripremali. Shvatili smo da istoimena knjiga profesorke Simone Čupić sa katedre za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu može da bude da bude predstavljena našoj publici na nešto drugačiji način. Htjeli smo da pokažemo kako savremena muzeologija može da funkcioniše u današnjem vremenu i kako u okviru postavki ponekad nije potrebno imati brojne umjetničke radove. Namjera nam je bila da ukažemo da jedan rad Endija Vorhola, (koji smo dobili zahvaljujući saradnji sa MSU iz Beograda) i jedan rad Zorana Naskovskog („Smrt u Dalasu“, koji je bio predstavljen i u Vorholovom muzeju) može u okviru priče o kulturnoj diplomatiji da pokaže sliku o našem društvu kakvo je bilo prije 30 ili 40 godina, kao i da ukaže da kultura može da bude jedan veliki promoter u svjetskoj politici.
Tako smo na zanimljiv način predstavili jedan dokumentarni serijal i i priču o pop-artu i američkoj umjetnosti koja je i te kako uticala na jugoslovenski prostor u to vrijeme. To je takođe i vrijeme kada je visoka diplomatija naše tadašnje zemlje bila u vrlo bliskim odnosima sa američkim predsjednikom (činjenica je da je Tito zvanično posljednji državnik koga je Kenedi primio u posjetu prije nego što je ubijen). Ono što smo podstakli je saradnja s Američkom ambasadom u Sarajevu, koja je godinu dana ranije finansirala izložbu na kojoj je bio izložen kamen s Mjeseca, pa se nadam da ćemo i dalje sarađivati.
- Mnogo se pričalo i o nekim botaničkim radovima u vašem dvorištu? :)
Ugostili smo izložbu Radoša Antonijevića, profesora koji dugo predaje na Akademiji umjetnosti i koji ima novo i drugačije poimanje savremene skulpture u svom radu. Tako smo dobili zanimljivu instalaciju, u okviru koje smo pratili kako raste krompir ispred Muzeja... O tome se zaista mnogo pričalo i polemisalo, a jako je važno da savremena umjetnost intrigira publiku i da se jave razna mišljenja. Mi smo tu da pokrenemo pitanja, a na publici je da prate sadržaje, komentarišu, uključuju se i pomažu nama u percepciji, organizaciji i osmišljavanju događaja. Mislim da imamo dobru publiku i da u našem gradu, koji je i univerzitetski centar, ima mnogo mladih ljudi koji pomno prate naše događaje.
- Kraj godine u MSURS obilježili su takođe domaći autori - „Paralele“ Slobodana Vidovića i Radoslava Tadića još uvijek se mogu pogledati. A za 20-ak dana očekuje nas nešto novo...
Već 15. februara imamo izložbu Petra Lubarde, koja je organizovana zahvaljujući našoj saradnji sa Galerijom Pavla Beljanskog iz Novog Sada i Kućom legata iz Beograda. Povod je 110 godina od rođenja Petra Lubarde. Nakon Podgorice, Novog Sada i Beograda dolazi i kod nas.
Pošte Srpske će u utorak, 20. februara predstaviti dvije posebne poštanske markice na kojima će biti radovi Mladena Miljanovića i Radenka Milaka.
Izložba će trajati dva mjeseca i u okviru nje imaćemo poziv usmjeren ka srednjim i osnovnim školama, jer smatramo da je Lubarda veliko i značajno ime umjetnosti jugoslovenskog prostora, koja je na neki način obilježila prošlost i istoriju umjetnosti i da treba da više znamo o njemu. Imaćemo specijalizovana vođenja za osnovce i srednjoškolce i vjerujem da će publika uživati u djelima koja predstavljaju retrospektivu Lubardinog stvaralaštva.
Povodom godine Evropskog kulturnog nasljeđa želimo da pokažemo nešto relativno nepoznato, ali veoma značajno. Riječ je o Stranoj zbirci muzeja, koju želimo da otvorimo i građanima predstavimo za Dan grada. Strana zbirka muzeja broji oko 380 umjetničkih djela i smatramo da 17 evropskih zemalja i umjetnika iz tih zemalja svakako zaslužuju pažnju.
Ove godine planiramo i da učestvujemo na jednoj velikoj muzejskoj konferenciji koja se organizuje u Moskvi. Naime, dobili smo poziv da predstavimo našu izložbu za slijepe i slabovide osobe „Prostor, oblik, dodir“, koju smo priredili 2015. povodom konferencije o socijalnoj inkluziji. Tom prilikom smo predstavili dobar primjer muzejske prakse, izložba je bila jako dobro prihvaćena na gostovanjima u Zagrebu, Cetinju i u Novom Sadu. Uskoro će, vjerovatno, biti predstavljena i u muzejima širom BiH, a za Moskvu nas čeka važan poduhvat da se veliki broj audio vodiča koji prate tu izložbu i tekstovi na brajevom pismu prevedu na ruski jezik.
- Uroš Đurić, Helga Paris i Milena Dravić su na spisku vaših gostiju ove godine?
Već neko vrijeme sarađujemo sa Urošem Đurićem, umjetnikom iz Beograda koji na poseban način kroz svoj rad razvija odnos sa sredinom. Đurić je poznat umjetnik, on je i glumac i muzičar i čest gost u kvizovima, ali mi želimo da ga predstavimo i kao vizuelnog umjetnika, što je on prvenstveno.
U septembru ćemo u saradnji sa Gete institutom imati izložbu fotografija Helge Paris. Helga je umjetnica koja je stvarala u Istočnoj Njemačkoj tokom 60ih i 70ih godina i njeno stvaralaštvo na neki način promoviše Institut za fotografiju koji se nalazi u okviru Gete instituta.
Takođe, planiramo da u septembru našoj publici predstavimo i izložbu o Mileni Dravić, koju prati monografija i, nadamo se, i neki filmski program.
Kraj godine želimo da obilježimo radovima sa Venecijanskog bijenala – izložba Radenka Milaka i Romana Uranjeka, ali u okviru nje da pokažemo i djela koja su nakon bijenala ostala kod nas, odnosno poklone samih umjetnika. Na taj način želimo da zaokružimo taj događaj i otvorimo pitanje o novoj prezentaciji naših umjetnika na narednom bijenalu.
Na kraju da pomenem i da već nekoliko godina dogovaramo izložbu grupe Irwin. Riječ je o slovenačkoj grupi koja je obilježila početak neue slowenische kunst, ali je nakon toga postala svjetski aktivna, primijećena i poznata. Uz Marinu Abramovič, Irwin je najprepoznatljiviji umjetnički brend iz bivše Jugoslavije. Posebna je privilegija i čast organizovati njihovu izložbu, a unutar tog projekta biće još mnogo iznenađenja, ali o tom po tom.