Vozači često misle da ih kamera snimi čim je ugledaju, ali stvar je drugačija. Ključno je kada vozilo uđe u zonu mjerenja brzine.
Vidjeli ste kameru pored puta, instinktivno pustili gas i zapitali se da li je već kasno? Ovo je pitanje koje često muči vozače, a odgovor zavisi od toga kada je vozilo ušlo u zonu koju kamera pokriva.
Suprotno mišljenju mnogih vozača, stacionarne kamere ne mjere brzinu na velikoj udaljenosti. One imaju precizno određenu zonu detekcije u kojoj bilježe brzinu vozila i eventualni prekršaj.
Kod pojedinih sistema, poput široko korišćenog GATSO RT4, mjerenje se obavlja na udaljenosti od oko 10 do 100 metara od uređaja. To znači da vozač koji kameru primijeti nekoliko stotina metara ranije nije automatski evidentiran. Međutim, ako u zonu mjerenja uđe prekoračenom brzinom, usporavanje u posljednjem trenutku neće pomoći.
Važno je razlikovati stacionarne kamere od policijskih radara i laserskih uređaja. Dok kamere pored puta rade u unaprijed određenoj zoni, mobilni radari i laserski merači mogu da registruju brzinu sa mnogo veće udaljenosti, javlja Jutarnji.
Česta nedoumica među vozačima je i koliko mora da bude udaljen znak za kontrolu brzine od same kamere. Ne postoji univerzalno propisana razdaljina, već se položaj znaka određuje prema uslovima na putu, preglednosti i bezbjednosti saobraćaja.
Svrha upozorenja nije da vozači naglo koče kada ugledaju kameru, već da na vrijeme prilagode brzinu. Najsigurniji način da izbjegnete kaznu jeste da poštujete ograničenja, a ne da pokušavate da usporite u posljednjem trenutku.
(Mondo.rs)