Danas je Međunarodni dan pice. U to ime, poklanjamo vam nekoliko zanimljivosti o specijalitetu koji svi volimo.
Da vas neko pita gdje je izmišljena pica, na prvu loptu vjerovatno biste rekli - pa u Italiji. Ali, prevarili biste se.
Omiljeni "italijanski" specijalitet uopšte nije italijanski. Smislili su ga, još u antičko doba, Grci, manje više čim su usavršili "tajnu" miješanja brašna s vodom.
Ta "prapica" bila je pljosnati hlepčić koji se pekao ispod užarenog kamena, a drevni "pica-majstori" premazivali su ga uljem pomiješanim sa začinima.
Izgled kakav nam je danas poznat, poprimila je vjerovatno tek negde krajem 16. ili početkom 17. vijeka, kada je iz Amerike u Evropu stigao paradajz, bez kojeg danas picu ne možemo da zamislimo.
U 18. vijeku, ova "pogača premazana sosom od paradajza" stiže do Napulja, u Italiji, i vješti trgovci namirisali su potencijal: pica je, već tada pod tim imenom, počela da se peče i prodaje po trgovima.
Bila je deblja nego ova koju danas pravimo, i bila je odličan način da sirotinja zavara glad - debelo reš pečeno testo premazano tankim slojem sosa od paradajza. Ukusno i jeftino.
I, moglo je na tome i da ostane, da 1889. godine kraljica Margarita nije posjetila Napulj i vidjela da mnogo ljudi jede nešto njoj nepoznato. Bila je radoznala, ali, pošto obroci koji su dobri za seljake nisu dovoljno dobri i za jednu kraljicu, dvorski kuvar je odlučio da picu prilagodi kraljevskim nepcima.
Na tijesto je stavio paradajz, mocarelu i svjež bosiljak, navodno inspirisan bojama italijanske zastave (crvena, bijela i zelena). To je, naravno vjerovatno samo romantizovana verzija, pošto je mnogo vjerovatnije da je kraljevski kuvar na novo jelo koje je kraljica trebalo da proba stavio - provjerenu kombinaciju sastojaka.
Pica je, naravno, dobila ime Margarita (sasvim prikladno). I, tako je sve počelo...
A danas - vjerovatno ne postoji sastojak koji se ne stavlja na picu. Koja je vaša omiljena?