Simfonijski orkestar Narodnog pozorišta Republike Srpske, pod umjetničkim rukovodstvom dirigenta Dušana Vere Uroševića, iza sebe ima izuzetno uspješnu sezonu koja je obilježena održavanjem čak deset koncerata u Banjaluci.
Ova impresivna brojka ne samo da govori o predanosti i kvalitetu orkestra, već i o njegovoj sve većoj važnosti na kulturnoj sceni u regionu.
U razgovoru za Mondo, Urošević, koji je i asistent na Katedri za dirigovanje na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, osvrnuo se na dosadašnji rad orkestra, izazove i planove za budućnost, ali i na umjetnost dirigovanja koja ujedinjuje strast prema muzici i tehniku vođenja orkestra.
- Već dvije sezone ste član Simfonijskog orkestra Narodnog pozorišta, u protekloj godini izvedeno je 10 koncerata. Kako biste ocijenili ovu sezonu i godinu iza Vas, šta je ono što ju je obilježilo?
Protekla godina ostaće u znaku velikih koncerata koje smo izveli. Tu prije svega mislim na koncert "Korijeni - Njegoš i Kočić", kojim je ozvaničen početak Teatar festa 2024. godine. Izvodeći djela Rajka Maksimovića i Vlade Miloševića, zajedno sa Akademskim horom "Obilić" sa preko 100 izvođača na sceni, ispisali smo istoriju muzičkog izvođaštva našeg pozorišta. Takođe, moram pomenuti i koncert "Serenada za vječnost" gdje smo prvi put, poslije skoro 220 godina od nastanka, izveli IV Betovenovu simfoniju domaćim snagama. Sve se to desilo zahvaljujući postavljanju repertoarske politike orkestra, gostovanjem domaćih muzičara iz zemlje i regiona i podrškom institucija na državnom nivou.
- Simfonijski orkestar je relativno skoro osnovan, kakav je značaj donio za Banjaluku i za Vas lično? Da li su se Banjalučani više upoznali sa klasičnom muzikom i generalno ovakvim načinom izvođenja?
Simfonijski orkestar Narodnog pozorišta Republike Srpske je učinio da se lokalno i regionalno mapiramo kao centar kulture. Njegovo nepostojanje već više od dvije i po decenije, koliko školujemo kadar za njega, zvuči potpuno nevjerovatno i neodgovorno. Međutim, sada nekako vjerujem da će ovaj inicijalni korak osnivanja biti samo početak rasta i razvoja orkestra. Na tome se mora raditi godinama na sreću, prije svih, studenata koje školujemo.
Naš grad je upoznat sa ovim stvaralaštvom klasične muzike za simfonijski orkestar kroz projekte Akademije umjetnosti i Banskog dvora. Međutim, da bi jedan orkestar zaživio on mora biti trajno tu i sa njime razvijati kadrovsku, izvođačku i svaku drugu kulturnu politiku na kojoj radimo u Simfonijskom orkestru NPRS.
- Nedavno ste izveli obradu himne FK Borac i tako pobrali simpatije i onih koji nisu ljubitelji ovakve muzike. Da li je to neki način da ljude privučete da češće ili bar jednom posjete koncerte ovakog tipa? Da li ćete nastaviti u tom pravcu i naredne godine?
Simfonijski orkestar i kuća kojoj pripada nosi predznak "narodno". Dakle, mi smo u službi ljudi i moramo biti društveno odgovorni, jer u našu kuću dolazi narod, a ne pojedinci. Snimanje himne za FK Borac je samo jedan od načina da se prethodna napisana riječ opravda. Sport i umjetnost su uvijek išli "ruku pod ruku" i samo zajedno možemo vaspitati i kulturno edukovati buduće naraštaje. Sa druge strane, ako smo barem jednog čovjeka privoljeli da poslije emitovanja spota dođe prvo put u Narodno pozorište RS naša misija je bila uspješna. Na toj i sličnim misijama bićemo uvijek - uz svoj narod.
- Kada smo kod naredne godine, kakvi su Vam planovi i kakve projekte možemo očekivati u Narodnom pozorištu RS?
Sljedeći korak, nakon što konačno dobijemo nova radna mjesta i popunimo Simfonijski orkestar, bio bi osnivanje opere. Ona je izuzetno kompleksan i skup žanr umjetničke muzike. Međutim, kao odgovorna kuća mi ćemo se operom baviti u godini koja dolazi.
Mogu reći da ćemo imati dvije operske premijere i to jednu koprodukciju sa Narodnim pozorištem u Beogradu, a to je Britnova horor opera "Odvrtaj zavrtnja", dok je druga premijera dugo očekivano postavljanje prve nacionale opere "Jazavac pred sudom" Vlade Miloševića. I dalje ćemo raditi na našoj repertoarskoj politici kroz cikluse koncerata "Serenada za..." i "Introdukcije". Ponosno ćemo čuvati našu postavku opere "Karmen - jedna tragedija".
- Koliko postojanje ovakvog jednog orkestra daje šansu mladim muzičarima, pogotovo studentima sa Akademije?
Umrežavanje između institucija koje obrazuju, a kasnije i zapošljavaju odškolavni kadar je izuzetno važno. U godinama iza nas nismo to mogli reći, s obzirom na to da je većina naših uspješnih muzičara orkenutih orkestru i solo izvođaštvu otišlo iz Banjaluke i Republike Srpske. Osnivanje Simfonijskog orkestra NPRS daje nadu studentima prije svega da se takva slika konačno promijeni.
Međutim, da bismo uspjeli u tom naumu potrebna je ozbiljna strategija razvoja i umrežavanja svih institucija, krovno nadgledane od nadležnog ministarstva i formiranje dugoročne strategije kulturne politike. Nama, orkestru, važna su nova radna mjesta, jer nemojmo zaboraviti da prosječni simfonijski orkestar ima 35 radnih mjesta, dok mi imamo svega 14.
- S obzirom da umjetnost na našim prostorima uvijek na neki način izvlači deblji kraj, počevši od budžeta instutucija i izdavajanja za kulturu, pa na dalje, utiče li to na mlađe ljude da ih odgovori od bavljenja ovim pozivom?
O tome je najbolje pitati osnivače kulturnih i obrazovnih institucija. Svijet danas funkcioniše i posmatra se samo kroz finansijsku dobit i kapital. Novac je toliko ušao u svaku poru našeg društva da smo postali zaslijepljeni njim. Umjetnost ne trpi takav sistem jer ona "nije isplativa".
Ona svoje plodove ubira kroz zdravo, edukovano i kulturno osvješteno društvo. Zato je svaki mlad čovjek koji odabere umjetnost za svoj poziv pokretač promjena i procvata jednog društva. Na kraju, samo oni koji vjeruju u ovu ideju postanu umjetnici u pravom smislu riječi - humanisti. Oni drugi ostaju na nivou kulturne greške i komercijalnih nastupa.
- Imajući u vidu da predajete na Akademiji umjetnosti i da ste u dodiru sa studentima, kakvo je zanimanje mladih za dirigovanje?
Dirigovanje je jedan specifičan poziv. Volim da ga nazovem muzičkim zanatom. Kao što i za određene zanate znate par majstora, tako i u dirigovanju poznajete par maestra. Interesovanje za ovaj smjer nikada nije veliko. Smatra se teškim i izuzetno odgovornim poslom. U tom smislu s vremena na vrijeme se pojavlju hrabri i odvažni mladi ljudi koji žele da savladaju ovu umjetnost, ovaj zanat. Neki se sa njim izbore, neki ne. Rekao bih da je stanje nepromijenjeno, a da je naš poziv deficitarno zanimanje i dalje.
- Kada uporedite neki raniji period kada ste Vi počinjali karijeru dirigenta i danas, koliko su se stvari promijenile, da li je danas lakše steći iskustvo i nove prilike?
Narodno pozorište i njegov Simfonijski orkestar, Akademija umjetnosti, Banski dvor, Muzička škola "Vlado Milošević" hrabro i odvažno rade na promjenama. Neke su spore, neke su teške ali su sve dostižne. U tim promjenama im pomažu pojedinci, entuzijasti i samo po neki mecena. Nove prilike se stvaraju, dok se iskustvo stiče kroz stalno praćenje i rad na sebi. Muzičari su uvijek bili ljudi koji samo geografski lutaju, ali ne i umjetnički. Zato mladim ljudim želim da istraju u svojim idealima, da pronađu mentore za cijeli život, spoznaju svoje profesionalne mane i vrline, prve promjene, a druge nadograde, te da društvo mjenjanju na putu preporoda.
(MONDO)