"Što se više trude da nas ućutkaju, mi ćemo biti sve bezobrazniji"
Glumac Branislav Trifunović igra sve muške uloge u hit predstavi “Dogvil” režisera Kokana Mladenovića, rađenoj po istoimenom filmu Larsa von Trira.
O predstavi, poruci koju nosi i paralelama sa našim društvom popričali smo nakon gostovanja na sedmom Festivalu mladog glumca Zaplet, koji se održava u banjalučkom Gradskom pozorištu Jazavac.
- Koliko je težak teret odgovornosti, s obzirom da je Dogvil adaptacija kultnog istoimenog filma?
Nije mnogo, je mi se nismo nešto puno ni bavili njime, bavili smo se Srbijom i onim što je Dogvil nama. Ovaj tekst može da se čita u bilo kom dijelu svijeta i von Trier ga je napisao za svijet generalno, a mi smo to probali da lokalizujemo i smjestimo u Srbiju, pa i u BiH Crnu Goru i Hrvatsku. Mislim da je to svugdje manje – više isto, samo što je naš problem nama najveći. Ali, gdje god smo je igrali, publika je razumjela i pronašla se u njoj, prepoznala je kao stvar koja im je bliska.
- “Dogvil” je u stvari jedna veoma glasna kritika svega onog što ne valja prvenstveno u Srbiji, ali i regionu. Koliko daleko se čuje taj glas i koliko je kultura danas jako oružje?
Ova predstava je primjer da se glas kulture čuje, ako je dovoljno glasan. Jer, mi smo zaboravili da pozorište može da bude okidač, i da može da isprovocira ozbiljne promjene. Znam, jer sam radio sa Kokanom Mladenovićem, Oliverom Frljićem, znam koliko neke stvari mogu da žuljaju određene ljude.
Ova predstava je ljudima koji su je radili i producirali prouzrokovala je dosta neprijatnih stvari – što znači da smo uspjeli da dopremo do nekih mozgova, a to mnogo govori prvenstveno o njima, a ne o nama.
Međutim, oni to ne shvataju kao kolektivnu kritiku, nego je shvataju lično. To je osnovni problem svih političara – što neće da čuju kritike. A mi kritikujemo, ne zato što ih mrzimo, nego zato što želimo da ih natjeramo da budu bolji. Mada, “Dogvil” nije samo kritika političara, nego i kompletnog društva. Ona govori o svima nama, o ljudima koji pristaju da žive u jednom trulom sistemu.
- Prateći srpske medije, stekli smo utisak da je represija svaki dan sve veća. Da li je zaista tako?
Došlo je do guše, i moram da priznam da nikad nije bilo gore. Za vrijeme Slobodana Miloševića živjeli smo u društvu koje je bilo prilično grozno, ali čak ni tada se nisu u ovoj mjeri gušili glasovi koji govore suprotno od onog što žele da govorimo. Sad se na silu gasi svaki glas koji može da progovori bilo šta protiv vlasti.
S druge strane, jako malo je onih koji tako govore, vjerovatno iz straha. Ja ne želim da se plašim političara, mislim da su oni moji činovnici i tako se ophodim prema njima. Smatram da to moram da radim zbog zemlje u kojoj živim i zbog ljudi s kojima živim i s kojima radim. Ni meni, ni Kokanu, ni mom Sergeju, ni bilo kome drugom poput nas nikad neće predstavljati problem to zastrašivanje i što se više trude da nas ućutkaju, mi ćemo biti sve bezobrazniji. Jer – nemaju šta da nam nađu. Moraju da shvate gdje griješe, a griješe mnogo.
- Bojana Maljević je kazala da je Vučić jedini srpski lider koji nema podršku elite...
Slažem s tim, ali i ta elita je povučena i uglavnom ćuti, a njeno neodobravanje politike Aleksandra Vučića je prigušeno i nekako ispod radara. Nadam se da će elita, ako je i ima u Srbiji, početi da priča o tim stvarima, jer to joj je dužnost.