Špiro Bocarić, umjetnik koji je zadužio Banjaluku

Spiridon Špiro Bocarić akademski je slikar, etnolog, publicista, numizmatičar, istoričar, prvi upravnik Muzeja Vrbaske banovine, koji je ostao trajno vezan za Banjaluku. Rođen je u Budvi 1876, a život je okončao 1941. u Šaranovoj jami

Nakon školovanja u Veneciji, Špiro sa bratom boravi i radi u Mostaru, a potom odlazi u Sarajevo. Tadašnje Sarajevo, na prelazu između 19. i 20. vijeka, poprimalo je obrise velikog grada koji je od svake kulture, istočnjačke ili zapadnjačke, poprimao nešto novo i tako se prilagođavao i mijenjao. Sve ovo išlo je u prilog mladom slikaru, koji je krčio svoj put i borio se za prve slikarske angažmane. Uvidjevši kvalitete svog podstanara, Špirini stanodavci Teodor i Jovanka Jungić traže od mladog slikara da uradi njihove portrete, jer su u to vrijeme svi imućniji ljudi, pored obaveznog skupocjenog stilskog namještaja, na zidovima imali svoje i portrete svojih predaka.

Pored najpoznatijeg portreta, dječaka Beluša, portreti Teodora i Jovanke su najznačajnija Špirina djela, jer predstavljaju početak njegove plodne karijere, koja će posebno biti obilježena ovim vidom umjetničkog rada.

Kako se dobar glas daleko čuje, za mladog slikara zanteresovala se i Crkva. Svojom preciznom rukom i prefinjenim stilom ovjekovečio je lica mnogih sveštenih glava, kao što su mitropoliti Nikolaj Mandić i Evgenije Letica.

Sve ovo povlači njegovo angažovanje na izradi ikonostasa u manastirima na području Rogatice, Prače, Ilijaša i Nišića, od kojih su i danas neki, doduše okrnjeni zubom vremena, u dobrom stanju. Kao veliki događaj u Špirinom stvaranju treba naglasiti i izradu portreta najnesrećnije srpske kraljice Drage (Mašin) Obrenović. Svakako je ovaj gest srpske kraljevske porodice, ako ništa drugo, imao veliki moralni značaj za umjetnika uzlazne putanje.

Pored profesionalnog djelovanja imao je, kao i svaki umjetnik, vremena za kafanu i društvo, ali i za nacionalni rad.

PROTJERIVANJE

U sarajevskoj čaršiji Špiro upoznaje krem tadašnje društvene elite, a posebno Petra Kočića, koga kasnije, kao prisnog prijatelja, bodri i podržava u nacionalnom radu. Na Kočićev prijedlog zanima se proučavanjem etnografije, što će mu kasnije biti od velike koristi. Zbog čestog druženja sa ovim srpskim tribunom, kajzerovi vojnici 1914. godine Špiru proteruju u Banjaluku.

Pored početka Velikog rata, ta godina označiće početak „banjalučkog perioda” rada i umjetničkog djelovanja Spiridona Bocarića. Zbog zdravstvenih teškoća i ratnih okolnosti Špiro manje radi. Nezadovoljan stvaranjem Kraljevine SHS odnosno svega onoga što je ona donijela, utjehu nalazi u umjetničkom radu.

Do 1930. godine, koja predstavlja bitnu životnu Špirinu prekretnicu, izradiće mnoga vrsna djela, među kojima se posebno ističe portret slavnog vojvode Stepe Stepanovića, čije su trupe oslobodile Banjaluku 21. novembra 1918. Pored Obrenovića, koji su poštovali Špirino slikarsko umijeće, vrsni umjetnik oslikava i ljetnji dom Karađorđevića u Han Pijesku.

VRBASKA BANOVINA

Osnivanjem Vrbaske banovine, Banjaluka postaje njen glavni grad, te na ovom prostoru dolazi do transformacije kulturnog i uopšte društvenog života. Novonastali događaji usloviće stvaranje prvih kulturnih institucija. Osniva se Etnografski muzej Vrbaske banovine 1930. godine, na čije čelo staje Spiridon Bocarić.

Na taj način počinje njegov muzeološki rad, koji će potrajati do 1941. godine. Kao direktor novoosnovanog muzeja, on se predano i iskreno posvećuje sakupljanju muzejske građe, te se tako razlika između upravnika muzeja i običnog predanog istraživača i radnika uopšte ne uviđa. Za veoma kratko vrijeme sa prostora Bosanske Krajine sakupljeno je mnogo muzejskih eksponata neprocjenjive vrijednosti, većinom poklonjenih. Prikupljeni su veoma vrijedni primjerci oružja, među kojima ukrašeni džeferdari i kubure, bogato tkane narodne nošnje, raskošni i načinom izrade veoma arhaični vezovi i gobleni, kao i mnogobrojni predmeti vezani za numizmatiku i ornamentiku, koju je Bocarić posebno proučavao. Svi ovi eksponati bili su smješteni po brojnim gradskim kućama, sve dok Muzej u novembru 1934. godine nije dobio prostor u Domu kralja Petra I Oslobodioca.

Muzeju je podario i 57 svojih radova, koji predstavljaju oslikani dio srpske istorije, među kojima su portreti bana Milosavljevića, Petra Kočića i Petra Pecije Popovića, a posebno slika kralja Petra I Karađorđevića u prirodnoj veličini, koja i danas krasi zidove Muzeja RS.

Špiro učestvuje u izradi prvog turističkog vodiča Vrbaske banovine, snima dokumentarni film „Kroz Vrbasku banovinu” i priprema knjigu „Ornamentika Vrbaske banovine”, koja će svjetlost dana ugledati tek devedesetih godina 20. vijeka.

Njegov plodan rad ne ostaje neprimjećen, te ga kralj Aleksandar Karađorđević odlikuje Ordenom jugoslovenske krune IV reda.

Neposredno pred rat Špiro dolazi u konflikt s advokatom, kasnije stožernikom Viktorom Gutićem. Ova prepirka će ga kasnije skupo koštati. Po uspostavljanju ustaške vlasti u Banjaluci smijenjen je sa direktorske pozicije. Iako je mogao da napusti Banjaluku, ipak ostaje u njoj.

Spiridon – Špiro Bocarić, plodan umjetnik, koji je mogao još mnogo toga da podari svome narodu i državi, život je okončao kao žrtva jedne ideologije, čiji su sljedbenici banjalučkog slikara bacili u bezdan Šaranove jame 19. jula 1941. godine.

......

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na Facebooku! (LINK)