Da je stara izreka "slažu se kao pas i mačka" netačna, dokazalo se već nebrojeno puta, a junaci naše priče pravi su primjer suživota i međusobnog poštovanja i brige.
O selu Gornji Rakani kod Novog Grada i njegovim živopisnim stanovnicima pisali smo u nekoliko navrata – sjetite se priče o učiteljici Mileni, ili vodenicama koje i danas proizvode brašno.
Uprkos prirodnom bogatstvu, i ovdje, kao i u većini malih mjesta u BiH živi sve manje ljudi. Mladi odlaze u potrazi za boljim životom, stariji odlaze kad na njih dođe red, a kuće ostaju prazne.
Na imanju Senića danas niko ne živi. Nakon smrti starog vlasnika, a nedugo zatim i njegovog sina, ostala je prazna kuća i pomoćni objekti, jedan stari, skoro slijepi pas i njegov najbolji drug mačak.
Ni pas ni mačak nemaju ime, ali ih znaju svi u selu. Komšije ih hrane i paze, a njih dvojica provode dane zajedno, u igri ili sunčajući se u dvorištu. Kad je vrijeme ružno, sakriju se u štalu ili šupu.
Zajedno šetaju, pa čak i spavaju, a hrane ih svi. Stanovnici Rakana kažu da brinući se o njima održavaju živom uspomenu i sjećanje na pokojne komšije.
Nerijetko ovi četvoronožni drugari odu i u goste u obližnje kuće. Svugdje su dobrodošli, uvijek im se obraduju i nerijetko ih, kao prave goste, časte. Neobično im je ako se slučajno pojavi samo pas, bez vjernog mačijeg pratioca koji mu se stalno mota oko nogu.
Iz njihove priče možemo da naučimo mnogo toga o prijateljstvu, empatiji i ljubavi, pa se nadamo da će i vas inspirisati da pomognete nekome, bilo da ima rep ili ne.
(MONDO)