Naš filmadžija Nebojša Ristić ove nedjelje donosi osvrt na film "Trougao tuge" Rubena Oslunda.
Ako je švedskom režiseru Rubenu Oslundu išta zajednička linija, koja se provlači kroz sve njegove najvažnije radove (The Square i Force Majeure), onda je to kako se ta linija u trenu pređe i otvori neke perspektive koje su dotad djelovale nemogućim.
Oslunda naprosto fascinira kako padaju uobičajene maske za koje se činilo i da nisu maske, već da je to jedino lice njegovih junaka.
A potrebno je ne previše, samo iskorak iz kolotečine kojom se kreću, evo recimo na pučini kojom krstare superluksuznom jahtom njegovi prebogati putnici, u posljednjem, izuzetno nagrađivanom "Trouglu tuge".
Upravo na takvu jahtu, gdje bez problema možete kupiti vjerenički prsten od 28 hiljada evra i gdje na ulazu prodaju Rolekse kao žvake, zalutaju glavni junaci, supermodel Jaja i njen momak Karl, duboko dole na hijerarhiji okrutne industije mode.
Karl nosi na čelu ono što daje ime cijelom filmu, nešto što ta industrija nikako ne podnosi – izboranu tugu i sigurno ne bi mogao da im priušti krstarenjem jahtom vrijednom 250 miliona. Koju bilo ko od ostalih putnika može da kupi jednim potezom pera.
Ponekad se čini da su u tu cijenu uključeni i svi pripadnici posade koji, nije teško pogoditi, većinski pripadaju Trećem i ostalima svijetovima ispod njega.
Oslund ih, jedne po jedne, majstorski demaskira te otkrivamo, a što nama iz perspektive ljudi u vječitoj tranziciji i nije neko iznenađenje, da su do bogatstva došli nimalo časnim, ali svakako legalizovanim oblicima poslovanja (industrija oružja, šverc đubrivima...).
Upoznajemo ih sa svim njihovim uvrnutostima (Rus Dimitri, švercer đubriva ili kako on voli da se zove "King of Shit", je neskriveni obožavalac Ronalda Regana) i taman kad pomislimo da smo sve vidjeli sila prirode se ukazuje u svojoj punoj moći.
Olujna noć u kojoj se sve raspada, prvo pod udarima talasa i morske bolesti, a potom i napadom pirata, te iste ljude vraća na njihova genetska, da ne kažem fabrička, podešavanja. Dešava im se život, dešava im se pusto ostrvo. Ili tako bar izgleda.
U svom satiričnom zamahu koji ne štedi nikog pred sobom Oslund naglavačke izvrće kruti brodski poredak, u kojem Treći svijet, onaj koji zna da uhvati ribu i zapali vatru, preuzima primat.
I toga je itekako svjestan, kao i svi revolucionari koji se nakon rata ili neke druge elementarne katastrofe dočepaju vlasti. Ona dotadašnja, a briljantna rola Vudija Harelsona, kao kapetana – jahte, latentnog marksiste-teoretičara, biva zamjenjena onom dotadašnje brodske čistačice, dakle marksiste – praktičara. Nastupa diktatura proletarijata.
Ne znam da li je Ruben imao prilike da gleda Top listu nadrealista, ali razriješenje brodoloma koje se dešava u zadnjem činu ovog triptiha kao da je preslikano iz čuvenog skeča sa Željkom Folnarom i njegovim legendarnim reportažama o mjestima gdje ljudska noga nije nikad dotad kročila, a onda u uglu vidite urođenike kako igraju npr. fliper.
Istinskog razriješenja zapravo i nema, jer nam ga reditelj namjerno ostavlja otvorenim. Nikada nećemo saznati da li je Karl, koji jedini ne pripada svijetu na palubi, a ne potpalublju, shvatio da je povremeno koketiranje sa lažnim svijetom glamura zapravo kratkog daha, naročito u poređenju sa istinskom ljubavlju.
Nećemo saznati da li je na vrijeme istrčao trku svog života, trku sa spas te ljubavi koja se našla nezaštićena na brisanom prostoru.
Igrom sudbine, ona za koju ne znamo da li je u filmu spašena ili ne, glumica Charlbi Dean je u realnom životu umrla nedugo po snimanju, sa svega 32. Njena rola, ali i mnoge druge ovdje, naročito ona Osječanina Zlatka Burića, kroz besprekornu Oslundovu razradu, pogotovo kada je u pitanju nekoliko centralnih dijaloga, nisu ni mogle da rezultuju ničim drugom do gomilom nagrada i nominacijama za još više njih.
Biće da je Ruben Oslund opet uspio da pogodi u ono najrijeđe mjesto na kojem se spajaju ukusi žirija i publike. Trijumf.