Mnogi ističu da je u novoj sezoni sve korektno, nove igre su zanimljive i uzbudljive, osim što umirete ako izgubite.
Spremni ili ne, stiže "Squid Game“. Južnokorejski horor hit, koji je postao najgledanija serija na Netflixu svih vremena, vraća se sa drugom sezonom, donoseći još smrtonosnih dječjih igara i uznemirujućih muzičkih motiva. Sve je isto.
Osim što nije, jer tri godine kasnije svijet u kojem se "Squid Game 2“ vraća, drastično se promenio u odnosu na 2021. godinu. Dio te promjene leži upravo u uticaju koji je "Squid Game“ imao: Ono što je nekada bila šokantna satira i kritika kapitalizma, postalo je toliko popularno i sveprisutno da se lako svodi na šale i mim sadržaje.
U takvom novom kontekstu i uz ogromna očekivanja, najgledanija Netflixova serija se vraća. Međutim, sav taj hajp ne ide u prilog novoj sezoni – mnogi ističu da je ona razočaravajuća i nedovoljno dorađena. Neke stvari su iste: i dalje imamo snažnu (Emmyjem nagrađenu) izvedbu korejskog glumca Lee Jung-jae-a, povratak zelenih trenerki i maskiranih muškaraca u ružičastim kapuljačama, kao i obilje šokantnog nasilja. Ali, ističu mnogi, nedostaje oštrina, idealizam i pažnja koja je ranije bila prisutna. Odsustvo vjerodostojnosti u zapletu zahtjeva veće "isključenje nevjerice“, dok se brojne narativne niti ostavljaju da vise na nezadovoljavajućem kraju sedmoepizodne sezone. Gubi se mnogo nijansi i jedinstvenosti.
Uopšte, tamo gde je nekada bio šok, sada je samo „meh“.
Druga sezona počinje tačno tamo gde se prva završila – na aerodromu, gdje junak Seong Gi-hun (Lee) odlučuje da se suprotstavi lutkarima sadističkih "igara“ iz prve sezone. Kao što se možda sjećate, Gi-hun je osvojio bogatstvo igrajući dječje igre u životnoj i smrtnoj borbi sa drugim siromašnim igračima, zabavljajući bogate kockare. Umjesto da uzme svojih 45,6 milijardi vona (oko 31 milion dolara) i nestane, Gi-hun posvećuje svoje novo bogatstvo pokušavajući da pronađe i zaustavi igre. Prva epizoda brzo skače tri godine unapred, dok očajni Gi-hun plaća ljudima da pretražuju stanice podzemne železnice u potrazi za misterioznim regruterom koji ga je nekada pozvao u igre.
U međuvremenu, Hwang Jun-ho (Wi Ha-joon), policajac iz Seula koji je u prvoj sezoni infiltrirao igre kako bi pronašao svog nestalog brata, takođe nastavlja potragu. Otkrio je da je njegov brat In-ho (Lee Byung-hun) maskirani "Front Man“ zadužen za operaciju. In-ho je pucao na Jun-hoa, koji je pao sa litice, ali je preživio i spasao ga je ribar. Sada svoje slobodno vrijeme provodi pretražujući desetine ostrva uz obalu, nadajući se da će pronaći ono sa krvavim dječjim igrama.
Bez previše spojlera, Gi-hun se na kraju vraća u igre, gde pokušava da spasi živote među 455 novih igrača. Novi učesnici uključuju YouTubera koji je izgubio sve ulažući u pogrešne kriptovalute, kockara i njegovu majku,trans ženu koja je izgubila posao nakon što se autovala, i još jednog Gi-hunovog prijatelja (čini se da ima prijatelje u niskim krugovima).
Sve je korektno. Nove igre su zanimljive i uzbudljive (jedna čak djeluje zabavno, osim što umirete ako izgubite). Lee ostaje izvanredan glumac. Trans lik Hyun-ju (kojeg igra cisrodni glumac Park Sung-hoon) je najbolji dodatak glumačkoj ekipi, pružajući drugačiju perspektivu od svih igrača iz prve sezone.
Ali inače, druga sezona uglavnom donosi kognitivnu disonancu i frustraciju. Druga polovina se pretvara u generičnu akcionu scenu, koja kulminira razočaravajućim vrhuncem i zaključkom koji ne nudi nikakvo zatvaranje. Ostaje utisak da su režiser i kreator Hwang Dong-hyuk napisali drugu i treću sezonu kao jednu priču i jednostavno je prekinuli na sredini kako bi produžili seriju za još jednu sezonu za Netflix.
Šta kažu kritičari?
Teško je na mnogo načina pomiriti se sa tim šta je "Squid Game“ postao tri godine nakon što je serija iznenadila sve – od gledalaca do Hwanga i Netflixa. U svojoj srži, "Squid Game“ je duboko antikapitalistička basna, oštra kritika južnokorejske (i generalno kapitalističke) kulture i duboke nejednakosti ugrađene u društvo koje juri beskonačni ekonomski rast.Negativci su bogati hedonisti, pozitivci su siromašni koji se bore za opstanak. Igra predstavlja sistem koji jedne drži kao robove za uživanje drugih.
Ali ne može se ignorisati stvarnost u kojoj je "Squid Game“ postao alat kapitalizma, kao najsjajniji dragulj Netflixa sa "milijardama sati gledanja“, materijal za kampanje za nagrade, veze sa brendovima poput Duolinga i neukusni rijaliti-spinof. Taj spoljašnji kontekst slabi ukupnu kritiku unutar serije.
Druga sezona takođe ne podržava Hwangovu deklarisanu antikapitalističku poruku, na kraju se toliko zapetljava u detalje da gubi svoju političku nit.
(Usatoday.com/ Mondo)