Nakon brodoloma, desetine japanskih mornara uspele su da se domognu ostrva usred Tihog okeana. Verovali su da su preživeli najgore, ali njihova prava tragedija tek je počinjala.
Ljeta 1944. godine, američka avijacija potopila je nekoliko japanskih brodova u blizini malog vulkanskog ostrva Anatahan. Oni koji su preživjeli, uspjeli su da se u čamcima za spasavanje domognu kopna. Na ostrvo su stigla 32 mornara predvođena kapetanom, gdje su ih zatekla samo dva stanovnika - upravnik plantaže kokosa Kikuičiro Higa i njegova saputnica Kazuko.
Niko tada nije mogao da nasluti da će nekoliko godina kasnije, upravo to ostrvo postati poprište niza misterioznih smrti, a da će jedina žena među njima biti u središtu priče koja će decenijama izazivati rasprave.
Raj odsječen od svijeta
Iako se Anatahan formalno nije smatrao nenaseljenim ostrvom, bio je potpuno izolovan od ostatka svijeta. Ovo malo vulkansko ostrvo, površine nešto veće od 30 kilometra kvadratnih, bilo je prekriveno kokosovim palmama i bogato prirodnim resursima. Imalo je izvore pijaće vode, obilje ribe, rakova, voća i plodno zemljište.
Zbog toga su prvi mjeseci nakon brodoloma mnogima djelovali gotovo kao srećan splet okolnosti. Hrane je bilo dovoljno, klima je omogućavala život na otvorenom, a rat je izgledao kao da se odvija negdje daleko iza horizonta. Najveća ironija bila je to što niko na ostrvu nije znao da će se Japan predati samo godinu dana kasnije.
Kako se jedina žena našla na ostrvu?
Još prije rata, jedna japanska kompanija otvorila je plantažu kokosa na Anatahanu. Za upravnika je postavljen Kikuičiro Higa. Kasnije mu se pridružio rođak sa mladom suprugom Kazuko.
Po izbijanju rata, većina radnika napustila je ostrvo. Rođak Higa je jednom otišao na susjedno ostrvo po svoju sestru, uz obećanje da će se brzo vratiti. Međutim, nikada se nije vratio. Kasnije se saznalo da njegov brod nije preživio rat.
Ostavljeni sami, Kazuko i Higa vremenom su počeli da žive zajedno kao porodica. U takvoj situaciji zatekli su ih brodolomnici.
Sve se promijenilo poslije dvije godine
Prve dvije godine, život na ostrvu bio je relativno miran. Mornari su lovili ribu, uzgajali povrće, sakupljali kokos i čak pravili vino od kokosovog soka.
Međutim, kako je izolacija trajala, odnosi među njima počeli su da se mijenjaju. Kazuko je najprije započela vezu sa jednim mornarom, zatim sa drugim, a ljubomora je ubrzo postala glavni uzrok sukoba.
Prvi je stradao Kikuičiro Higa. Ubio ga je rival koji je želio da zauzme njegovo mjesto pored Kazuko. Nedugo zatim, i ubica je izgubio život. Drugi muškarac ga je usmrtio zbog iste žene. Poslije toga, nasilje je postalo gotovo svakodnevica.
"Kraljica pčela"
Mornari su Kazuko prozvali "Kraljicom pčela". Nakon smrti jednog muškarca, ubrzo bi se pored nje pojavio drugi. Tokom narednih godina, život je izgubilo ukupno jedanaest muškaraca. Neki su ubijeni u međusobnim obračunima, drugi su nestali pod nerazjašnjenim okolnostima, dok su treći stradali poslije sukoba sa rivalima.
Istoričari ni danas nisu saglasni koliko je sama Kazuko uticala na događaje. Jedni smatraju da je svjesno koristila svoj položaj, dok drugi vjeruju da je pokušavala da preživi okružena desetinama muškaraca i da je i sama bila žrtva okolnosti koje su izmakle kontroli.
Bjekstvo sa ostrva
Do 1950. godine preživjeli mornari shvatili su da se krvoproliće neće završiti samo od sebe. Prema jednoj verziji događaja, odlučili su da se riješe Kazuko, smatrajući je uzrokom svih nesreća. Ona je slučajno čula njihov razgovor, uzela jedinu radio-stanicu na ostrvu i pobjegla u džunglu.
Nedugo zatim, uspjela je da napusti ostrvo. Do danas nije poznato da li su je spasili američki vojnici ili civilni brod koji je prolazio tim područjem. Po povratku u Japan, postala je medijska senzacija. Novine su je prozvale "Kraljicom Anatahana", a hiljade ljudi dolazile su da slušaju njenu priču o godinama provedenim na zaboravljenom ostrvu.
Sedam godina nakon završetka rata
Mornari, koji su ostali na Anatahanu, nastavili su da žive na ostrvu potpuno nesvjesni da je rat odavno završen. Američki avioni bacali su letke sa informacijama o predaji Japana, ali su oni vjerovali da je riječ o neprijateljskoj propagandi. Tek u ljeto 1951. godine, kada su iz aviona počela da stižu pisma njihovih porodica, povjerovali su da je rat zaista gotov i da mogu da se vrate kući. Do tada je od prvobitne grupe od 32 muškarca, u životu ostalo manje od polovine.
Priča o kojoj se i danas raspravlja
Danas je ostrvo Anatahan ponovo nenaseljeno. Nakon zemljotresa i vulkanskih erupcija napustili su ga i posljednji stanovnici, a događaji iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka prerasli su u jednu od najpoznatijih i najkontroverznijih priča o preživljavanju.
Ni danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi ko snosi najveću odgovornost za tragediju. Dok jedni krive Kazuko, drugi smatraju da su pravi uzroci bili višegodišnja potpuna izolacija, stalni strah, odsustvo društvenih pravila i psihološki pritisak života u ekstremnim uslovima.
Upravo zbog toga, priča o Anatahanu i danas izaziva brojne polemike, jer pokazuje koliko tanka može biti granica između civilizovanog ponašanja i borbe za opstanak kada nestanu sva pravila koja uređuju društvo.
(MONDO)