Na stotu godišnjicu postojanja, banjalučki Borac je superiorno postao prvak Bosne i Hercegovine, četvrti put u klupskoj istoriji.
Otkako je Vico Zeljković sjeo u fotelju predsjednika Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, uz svaki uspjeh banjalučkog Borca svirana je ista pjesma, koja se u dobrom dijelu bh. medija i po društvenim mrežama vrtjela kao pokvarena ploča: "Sudije guraju Borac, sve je namješteno, napad na državu..."
I tako sve do kraja ove sezone. Ovog proljeća nastao je ozbiljan problem za sve dežurne teoretičare zavjere, kafanske analitičare i samoproglašene stručnjake opšte prakse.
A to su brojke, a one su bile neumoljivo na strani Borca, koji je osvojio titulu četiri kola prije kraja, a sezonu je okončao sa 15 bodova prednosti ispred drugoplasiranog Zrinjskog.
To je pet pobjeda više.
Toliku razliku nije moguće "ukrasti" ni u Sjevernoj Koreji - izvinjavamo se Kim Džong Unu i njegovom najvećem banjalučkom satiričaru i nezvaničnom konzulu Pjongjanga Dušanu Jokiću.
Zamislite samo da su "plemići" odigrali svih 36 kola, a crveno-plavi samo 31, Borac bi i tada bio šampion. I to baš na stotu godišnjicu kluba. Teško je toliku dominaciju uprljati blatom.
Moguće je i to naravno, ali kako objasniti navijačima drugih bh. ekipa da je prvi golgeter lige Luka Juričić iz Borca postigao 27 golova? To je poslije 33 pogotka Nemanje Bilbije u sezoni 2021/22 drugi najbolji skor otkako postoji zajednička liga. Da je najbolji asistent Stefan Savić imao 16 asistencija? Da je tinejdžer Matej Deket (16) vjerovatno najbolji mladi igrač prvenstva, bio strijelac pet pogodaka? A tek trener - Vinko Marinović, čovjek koji je titule osvajao sa Zrinjskim i Sarajevom, pa sada drugi put sa Borcem.
To ne može biti slučajnost. To je majstorski zanat.
Vinko nije tip koji vrišti pored aut-linije, ne svađa se i prepucava sa navijačima rivala ni uživo niti na društvenim mrežama, ništa ne glumata što otežava posao novinarima i urednicima u trci za "jake naslove", niti sipa životnu filozofiju, ne bavi se politikom ili pravi skandale. Ništa od toga, ali umije da odabere ekipu i postavi taktiku.
Tiha voda brijeg roni, kaže narodna poslovica i eto Borca na proljetnoj temperaturi od "plus 15".
Zato su i najglasniji pljuvači zaćutali. Oni koji su poslije svakog sumnjivog kornera sviranog za Borac vidjeli zavjeru moćnika, poslije svakog gola crtali linije na telefonu tražeći ofsajd, a poslije poraza spominjali porodičnu vezu Vice Zeljkovića i Milorada Dodika, sada gledaju u pod.
Utihnuli kao jaganjci.
Svidjelo se to nekom ili ne, Borac je ove sezone bio najozbiljniji, najstabilniji, najkonstatniji i najkvalitetniji tim Premijer lige BiH. I možda je baš ta tišina najveći kompliment koji je banjalučki tim dobio ove sezone. A nadamo se da će tako biti i u predstojećim kvalifikacijama za Ligu šampiona.
P.S. Imao je Borac i poneki žestoki pad, a najveći je ispadanje iz Kupa BiH i to od trećeligaša Kruševa u šesnaestini finala. Ali, to je fudbal i zato ga toliko volimo.
(MONDO)