Kada Englezi tuku oni su beskompromisni borci lavovskog srca, kada neko uzvrati onda je on divljak. Čak i ako se zove Lionel Mesi.
"Engleska je pobijedila Njemačku u finalu golom kod kojeg lopta nije prešla gol-liniju. Ne mislim da iko ovdje ima pravo da me osuđuje", rekao je 2010. kao selektor Argentine Dijego Armando Maradona engleskim novinarima koji su se pojavili da opet plaču i morališu nad njegovom "Božjom rukom."
Sada smo vidjeli magiju drugog najvećeg Argentinca ikada, Lionela Mesija, pošto je ta zemlja toliko fudbalski velika da ih ima dvojicu. Ponovo je Argentina sa njim, na pragu 40. rođendana, napravila čudo i preokrenula meč Svjetskog prvenstva u posljednjih desetak minuta, pa je poraz zabolio Ostrvljane više nego onaj iz 1986, oko koga su plakali Englezi decenijama.
Lionel Mesi je sa gomilom Engleza na svojoj grbači uspio nekako da namjesti dva gola u 85. i 92. minutu i donese Argentini još jedno finale. A onda su krenule krokodilske suze cijele Engleske.
Argentinske zvijeri i engleski džentlmeni
"Svih 31 podlih poteza kojima je Argentina napala Englesku", stoji u naslovu pravdoljubivog engleskog "Telegrafa", uz obaveznu opasku da su "južnoamerički majstori opravdali svoju reputaciju u polufinalu Svjetskog prvenstva". Naravno, ne misli se na reputaciju zemlje koja je pored Mesija i Maradone dala stotine majstora fudbala, već reputaciju "životinja", kako je Alf Remzi nazvao fudbalere Argentine 1966. godine nakon meča u četvrtfinalu koji je Engleska dobila vrlo sumnjivo, a engleski selektor je kukao nad "divljačkim ponašanjem" Argentinaca. Engleska je na tom meču napravila 36, a Argentina 20 faulova.
Kukali su i sada Englezi na svašta. Eto, "Telegraf" je stigao da nađe 31 prljav potez nekih divljaka sa periferije kapitalističkog sistema, dok nisu tako oštro primijetili krampone Eliota Andersona u nozi Lionela Mesija ili pokrivanje usta Deklana Rajsa, koje "zvijeri" iz Argentine nisu pomislile da prijave sudiji, iako bi to bio direktan crveni karton za jednog od ključnih igrača Engleske. O provociranju Mesija od strane Džuda Belingema da i ne pričamo, pošto to ničega dobrog nije donijelo "Gordom Albionu".
Divljaci koji bi da driblaju
Mesi, Maradona i čuveni engleski moral: Ko o čemu, Englez o poštenju, pa nemojte makar mi da padamo na to
Fudbal su u Argentinu donijeli Englezi, Velšani i Škoti doseljeni tamo i baš zato nije River Plata nego "River Plejt". Braća Tomas i Džejms Hog su sredinom XIX vijeka organizovali prvi meč u Buenos Ajresu, a Škot Aleksander Votson Haton je zapravo osnovao AFA, njihov fudbalski savez. A otkud tu Englezi?
Zato što su radili na željeznicama koje je britanski kapital posjedovao kako bi se velika prirodna bogatstva Argentine (bilo da je to vuna, govedina, koža, pšenica ili plemeniti metali) odvozila u centar kapitalističkog sistema.
Argentinci, koji su odmah osjetili prezir prema britanskim gazdama u čije su džepove i sefove u bankama odlazila ta bogatstva, htjeli su da igraju fudbal drugačije od svojih učitelja, pa su krenuli da - driblaju. Englezi, koji sada kukaju na nesportske poteze Argentinaca kada Paredes ili Enco potkače nekoga, tada su isto tako kukali jer - na šta liči da se lopta ne šutira najjače moguće ka špicu, nego da se dribla?
Narod Argentine priznao te nije
"Bijednici bez imalo stila. Nadam se da će ih Španija pobijediti tako surovo u finalu kao mi u Folklandskom ratu", rekla je još jedna poznata moralna gromada sa Ostrva - Pirs Morgan.
Novinar poznat po koječemu, najviše po tome što je menjao politička uvjerenja kako vjetar duva i gdje osjeti da ima novca, između ostalog je jednom, nažalost, uradio intervju sa Kristijanom Ronaldom i od tada ne prestaje da napada Lionela Mesija. Svakako da bi mu se izvinio, kao što se javno izvinjavao Novaku Đokoviću kada ga je ugostio u emisiji, no srećom to nećemo gledati pošto Lionel Mesi ne daje intervjue, pogotovo ne njemu.
Sve ovo je bilo zbog toga što su Argentinci poslije meča držali transparent "Malvini su argentinski", što teško da nije slučaj. Ostrva oko kojih je osamdesetih izbio rat, doduše inicijativom krajnje desne i nestabilne vlade Argentine, nekih su tričavih 13.000 kilometara bliža Buenos Ajresu nego Londonu, pa je u redu pretpostaviti da ovo i nije neka politička, nego čisto geografska poruka.
Takođe, moralizovanje sa ove strane ide tako daleko da se ishod fudbalske utakmice poredi sa ratom u kome je poginulo oko 1.000 ljudi, što je zaista prava mjera engleskog morala. Što se Pirsa Morgana tiče, silno će se iznenaditi ako mu kažu da recimo isti ti Španci sigurno negdje imaju transparent na kome piše - Gibraltar je španski.
Nema pezosa, a i šta će nam
Ako pratimo teoriju Imanuela Volerstina, svjetski ekonomski sistem je postao u potpunosti globalan u "dugom šesnaestom vijeku" (od 1450. do 1640. godine), a ključnu ulogu u tome imale su upravo kolonizacija obe Amerike i priliv srebra i zlata iz Novog svijeta, što je dovelo do razvoja tržišne proizvodnje i, na kraju, početaka finansijskog kapitala. Velika Britanija je postala hegemon tog sistema krajem XVIII vijeka, a onda ju je u tome poslije Drugog svjetskog rata naslijedila njena naseljenička kolonija, SAD.
Upravo uz pomoć SAD Argentina je godinama dobijala sve bolju od bolje vlade: vojne diktature pod vođstvom Huana Karlosa Onganije i još krvavije na čelu sa Horheom Videlom, dok je u posljednje vrijeme vrlo veliku pomoć pri dolasku na vlast imao svako ko je htio da rasproda argentinsku imovinu, od Karlosa Menema i Maurisija Makrija pa do najnovijeg bizarnog primjera Havijera Mileija.
Još jedan vladar potpomognut dominantnom državom anglističkog centra svjetskog kapitalističkog sistema došao je na vlast iako je javno pričao da govori sa svojim psom i zaprijetio da će privatizovati sve. Završilo se odlično, time da je nekoliko dana pred meč sa Engleskom vrijednost argentinskog pezosa toliko pala da sada jedan dolar vrijedi 1.500 pezosa, pošto je Milei odlučio da je najpametnije pustiti da kurs divlja kako bi prirodno došao tamo gdje mu je mjesto. Da li će narod imati šta da jede kada primi platu, to ne zanima ni njega ni njegovog patrona Donalda Trampa.
Kakve to veze ima sa fudbalom?
Od uvoza jeftinih sirovina u Englesku, preko željeznica koje se u periodu industrijalizacije nisu pravile između gradova kako je odgovaralo stanovništvu, već onako kako je diktirao britanski profit, pa do bezumnih "tržišnih" reformi Havijera Mileija, Britanija i Amerika kao pijavice jedu ono što stvori argentinski narod. I bukvalno - pogledajte gdje završava argentinska govedina.
Britanija je zaposjela ostrva blizu Argentine, engleski klubovi dovode argentinske fudbalere u najboljim godinama i Enco Fernandez i Kuti Romero zabavljaju engleski, a ne argentinski narod svake nedjelje, ali to nikome ne smeta i to je pravedno.
Kada Entoni Gordon postigne gol u kontri, to je takođe pravedno, ali kada Lionel Mesi u borbi za loptu nagazi Džeda Spensa, to nije, iako su njega prije toga nagazili stotinu puta u toku meča. Uostalom, koliko su biješe one "argentinske zvijeri" Alfa Remzija napravile faulova manje od Engleske? Duplo? Aha...
Nekakvo džentlmenstvo na terenu je zamka za svakoga. Jednostavno oni koji su se vijekovima pljačke uspostavili kao hegemoni u privredi, sportu, ratu ili bilo čemu drugom uvijek žele nekakav zamišljeni "ferplej" kako slučajno ne bi ostali kratkih rukava. Hoće da ih niko ne dira, da ih Enco Fernandez ne ošamari, a Lionel Mesi ne zgazi dok iza kulisa ništa nije po "fer pleju" iArgentinci žive svoje živote onako kako ga je živio mladi Dijego Armando Maradona kada mu je ujak vikao da "samo izvadi glavu iz go***a".
Ko o čemu, Englez...
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: