Kultni plej Zdravlja i Hemofarma, iz tandema sa igračima po 40 centimetara višim od sebe i čarobnjak sa loptom. Sada Miljan Pavković uči neke nove klince košarci, a mi smo sa njim zaplovili na put od Zaječara i Kosova Polja do borbe za evropske trofeje.
"Ostaje žal, pogotovo jer smo mi tada bili svjesni da možemo da napravimo nešto veliko. Stvarno je evropski trofej za nas bio nešto nadohvat ruke. Poslije tog poraza smo bili tužni, jer se uvijek pamte samo osvajači. Sreća pa su ti momci poslije napravili ozbiljne karijere, osvajali medalje i za reprezentaciju i ta generacija nije ostala zaboravljena", kaže u svojoj velikoj priči za MONDO Miljan Pavković (44). A priča o danima kada je Vršac čekao da on sa svojim drugovima donese evropski trofej u Banat!
Uvijek najniži na terenu, sa visinom od 178 centimetara, iz sredine koja nije poznata po košarci... Ipak, svaki klinac koji je početkom dvijehiljaditih gledao košarku u Srbiji zapamtio je Miljana Pavkovića. Sada na novom zadatku, kao trener Metalca prvi put će se probati u ulozi šefa struke u domovini. Poslije duge i uspješne igračke karijere, četiri godine je vodio Šenčur u Sloveniji, a sada smo ga pitali o svemu što je prošao kao igrač. Prvo - kako je u eri plejmejkera od dva metra ipak uspio da dvije decenije dominira na parketima.
"U mojoj eri su počeli da se pojavljuju igrači poput Marka Jarića koji je tada bio jedan od prvih igrača sa preko dva metra na poziciji pleja. Sigurno da mi u tom periodu nije bilo lako da dođem do prve lige, ali sam imao sreće da sam počeo u sjajnoj generaciji Mladosti iz Zaječara. Došli smo do kvalitetne lige, imali smo sjajnu sezonu i dobio sam poziv za kontrolni trening kadetske reprezentacije 1997. godine", prisjeća se Miljan Pavković koga smo posjetili u Valjevu.
Svi pamte 1995. godinu i zlato jugoslovenskih košarkaša u Atini, a da je i budućnost svijetla najavila je generacija rođena 1981. godine. Iako je to malo ko očekivao, okitili su se evropskim zlatom.
"Prošao sam još nekoliko kontrolnijh treninga i ušao sam u 12 kadetske reprezentacije. Otišao sam na prvenstvo, odigrali smo sjajno i uzeli zlatnu medalju. Tu kreće moj uspon, gdje sam imao više ponuda, ali sam se odlučio za Zdravlje iz Leskovca."
Kirilenko i Rusi nas razbili sa 20 razlike
"Halo, je l' me čujete? Šampioni smo Evrope": Srbi iz inata srušili Ruse, Miljan Pavković imao 5 sekundi da javi
Igrao je sa Mladenom Šekularcem u tom U16 timu SR Jugoslavije, a sada radi sa njegovim sinom Đorđem, koji je došao u Valjevo na pozajmicu iz Partizana.
"Eto imam priliku njegovog sina da treniram. Bila je to odlična generacija, nisu tu svi napravili velike karijere, ali su u tom trenutku bili sjajni. Bio je tu i Marko Peković sa kojim sam igrao u Budućnosti, igrali su Vukadinović, Rončević, Sojić, Jovanović, Crnogorac... Osvojili smo tu zlatnu medalju, koja je poslije mnogo godina bila prva kadetska poslije svih dešavanja devedesetih", počinje priču o tom prvenstvu Miljan Pavković.
Nije taj put ka medalji bio očekivan. Jedva je jugoslovenski nacionalni tim prošao grupu, a pripreme nisu dale sliku realnog stanja ekipe. Već su krenule kritike u domovini kada je reprezentacija ipak upalila motore i dominantno uzela zlato.
"Ni mi nismo znali koliko i dokle možemo, iako smo imali sjajnu ekipu. Nismo imali prilike da prije toga igramo sa našim protivnicima i da odmerimo snage, da vidimo gde smo i šta smo. Otišli smo prilično nespremni u smislu da nismo znali koji su naši dometi. Odigrali smo prijateljsku utakmicu protiv Izraela u Baru. Odigrali smo dvije utakmice i to je sve što smo imali od informacija, a obje utakmice smo izgubili. Na prvenstvo smo otišli sa tim porazom."
"U grupi smo bili prilično nestabilni. Prvo kolo smo igrali protiv najdominantnije ekipe na prvenstvu, Rusije predvođene Kirilenkom. Nekim ko je već tada bio usmjeren ka NBA, ko je stvarno bio dominantan. Izgubili smo 20 razlike od Rusije i u posljednjoj utakmici protiv Makedonije pobijedili smo na produžetke i prošli smo dalje. Imali smo dosta problema tada sa Vladom Ilijevskim. Dobili smo ih u produžetku i prošli dalje", prisjetio se drame sa početka takmičenja Pavković.
"E tad je proradio srpski inat"
Organizatori prvenstva nisu se baš potrudili da Srbima i Rusima, dvijema ekipama koje su igrale finale, obezbijede adekvatne uslove.
"Imali smo jedan problem, jer su samo nas i Ruse smjestili u neki hotel koji je bio prilično loš i star. Svi smo bili u jednoj sobi, onda smo se žalili i neki inat je proradio kod nas. Skupili smo se, redom smo dobijali i pobijedili smo Rusiju u finalu", otkrio nam je Pavković.
Kako je ekipa "ijrešila" Andreja Kirilenka?
"Nismo njega riješili, ali smo ostale uspjeli da zaustavimo. Kirilenko je bio dominantan cijelo prvenstvo i niko mu ništa nije mogao. Odigrali smo odličnu utakmicu, dominirali smo cijeli meč, kontrolisali i na kraju čak i lagano pobijedili. Onako neočekivano nam je to finale bilo najlakša utakmica na kraju."
Selektor tog tima bio je Veselin Matić. U to vrijeme asistent u timu Crvene zvezde, a kasnije trener koji je radio u Poljskoj, Njemačkoj, Estoniji, Libanu, Iranu, Egiptu, Libiji, Siriji i kao selektor Indije.
"Te godine je bio pomoćni trener u Zvezdi i glavni trener kadetske selekcije. Vesa Matić je napravio jednu neobičnu karijeru. Po egzotičnim zemljama je radio, a bio nam je sjajan selektor. Ambiciozan, od starta se vidjelo da je ozbiljan, usredređen, spreman za tako nešto. Evo i dan-danas često pratim njegova predavanja", rekao je Miljan Pavković.
"Jedva sam javio da se vraćam kući"
"Halo, je l' me čujete? Šampioni smo Evrope": Srbi iz inata srušili Ruse, Miljan Pavković imao 5 sekundi da javi
Neko bi pomislio da je tek tada kasniji plej Zdravlja, Hemofarma i Vojvodine riješio da mu košarka bude poziv, ali ne. Oduvijek je znao šta ga čeka.
"Bio sam stalno ambiciozan i za mene nije bilo druge opcije osim da budem profesionalni košarkaš. Vjerovao sam u sebe i imao sam podršku porodice što je jako bitno. Majka, sestra i otac su bili uz mene", priča Pavković koji je porodici jedva javio da je postao prvak Evrope.
"Tada nije bilo telefona i jedva sam uspio da se javim mojima kad stižem. Moji nisu znali, ja mislim da se to nije ni prenosilo. Nekako sam uspio na pet sekundi da pozovem moje i da im javim kada slećem. Ipak, nismo imali povratnu informaciju koliko je to odjeknulo. Kada smo sletjeli, bili smo jako iznenađeni tim dočekom. A da ne pričam kada sam došao u Zaječar, onda je bio prijem kod predsjednika opštine, dobio sam nagrade i to mi je bio podstrek."
"Sine, što nisi ranije rekao? Pa pustio bih te odmah u petorku"
Nakon tog uspjeha došle su ponude Borca iz Čačka i FMP-a, ali je ipak Zdravlje uspjelo da ga ubijedi da potpiše ugovor. Uslijedio je najteži zadatak u košarci, prelazak iz juniora u seniore.
"Nije bilo lako. Sada kada gledam, sigurno je taj prelaz veliki korak. Imao sam veliku sreću da sam igrao sa ljudima koji su me kao mladog igrača sa svim mojim greškama prihvatili. Došao sam da budem dio prvog tima i igrao sam na dvojnu registraciju za klub koji je igrao u nižem rangu. Tu sam imao minute, loptu u rukama i dizao sam formu kroz prvenstvo. Meni je sam trening sa takvim igračima davao priliku da učim i napredujem".
"Te sezone kada sam došao Zdravlje je ušlo u ligu i napravljen je ozbiljan tim sa ozbiljnim iskusnim igračima koji su bili lideri na svojim pozicijama. Na mojoj poziciji je bio Riko Nišavić koji je bio sinonim za leskovačku košarku, ali i Momčilo Lavrnić koji je prije toga bio sjajan u OKK Beogradu. Od njih sam mnogo učio, a sa Rikom sam imao posebnu konekciju. Sa Momčilom sam bio cimer u sobi i dobijao sam puno savjeta kako da se ponašam, kako da igram... Sjajna generacija, iako nismo uspjeli da ostanemo u ligi", govori za MONDO o dolasku u Leskovac Pavković.
"Počinješ, čuvaćeš Igora Rakočevića"
Debi je bio spektakularan. Boško Đokić, specifičan kakav je bio, riješio je da mu uopšte ne kaže da debituje. Igralo se protiv Crvene zvezde u "Pioniru".
"Kod Boška Đokića sam dobio i prve minute. Počeo sam u petorci protiv Crvene zvezde, a nije mi rekao. Bio sam 10-11. igrač i onda smo došli u 'Pionir' i sjećam se da mi je Bata Doderović prišao i rekao - spremi se. Nisam to shvatao ozbiljno jer do tada nisam dobijao minute. Posle zagrijavanja me je pozvao Boško i rekao mi je: 'Počinješ, čuvaš Igora Rakočevića.' Odigrao sam nekih dvadesetak minuta i to je bio moj prvi susret sa prvom ligom i sa Zvezdom. Igor je bio tada zaista čudo. Nevjerovatne fizičke spremnosti, tokom cijele karijere ga je krasila nevjerovatna napadačka igra"
Nisu posle toga puno pričali o debiju Pavković i Đokić, ali nakon te utakmice sa Crvenom zvezdom bilo je zadirkivanja na treningu.
"Boško i ja smo poslije toga puno pričali o nekim drugim stvarima. U to vrijeme sam počeo da se zabavljam sa mojom sadašnjom suprugom Marijom. Na prvom treningu u ponedjeljak Boško je pitao šta ima novo. Pošto sam poslije utakmice izašao sa djevojkom, saigrači su rekli da je Miljan našao djevojku. 'Sine pa što nisi rekao da ti to treba, pustio bih te ja i ranije u petorku!'"
Od mečeva na Kosovu do NATO bombi
"Halo, je l' me čujete? Šampioni smo Evrope": Srbi iz inata srušili Ruse, Miljan Pavković imao 5 sekundi da javi
Počeo je krajem devedesetih da igra košarku Miljan Pavković, a tih godina je na kaljenju u Srpskoj ligi redovno išao i na Kosovo i Metohiju.
"Dvije sezone sam išao na pozajmice. Prva je bila u Leskovcu u klubu koji se zvao Kozmetičar. To su bile mlađe kategorije Zdravlja, igrači koji su pretendovali da idu ka prvom timu. Sjećam se da smo sa Kozmetičarom igrali još utakmice na Kosovu, bili smo taj region. Sa Uroševcem, Kosovom Poljem u Prvoj srpskoj ligi. To je bile jake ekipe sa iskusnim igračima i mi smo se školovali na gostovanjima u Kosovu Polju, Uroševcu, Vranju, Prokuplju... Sjajno iskustvo, sjajne utakmice, gdje smo kao tim rasli. Stvarno nešto što je značilo puno u tim godinama."
Već smo nekoliko puta pisali o kupu koji je odigran usred NATO bombarodvanja, ali i ekipe koje nisu odigrale te mečeve su morale na teren pod NATO bombama.
"Sjećam se tog dana, otac je došao po mene. Završili smo trening normalno u osam, pola devet, otišli zajedno na večeru kao tim. Otac me je sačekao u kolima i rekao da idemo kući odmah. Dobili smo informaciju da je bombardovanje već krenulo. Beograd je već napadnut, a čini mi se i Niš. Ta noć je bila jeziva. Otišli smo kući, cijelu noć nismo spavali. Nije bilo nikakvih informacija šta se dešava. Vidjeli smo i čuli avione i tada je bilo i veliko bombardovanje Leskovca gdje je pogođena kasarna. Bilo je bučno, jeziva situacija", govori nam Miljan Pavković.
Na kraju je odigrao jedan zvanični meč u toku ratnog stanja i to u Železniku, ali to nije bilo sve. Kao što znamo igrala se Ratna liga u fudbalu, rukometno prvenstvo je riješeno bukvalno kada su bombe krenule da padaju, a u Leskovcu su se košarkaši skupili da i oni pokažu prkos.
"Nekih dvadesetak dana sam bio u Zaječaru, čekali smo da vidimo kada će to da prestane, šta se dešava. Bio sam u stalnom kontaktu sa ljudima iz Leskovca, pa se donijela odluka da se nastavi, da se odigra jedno kolo. Sjećam se igrali smo protiv FMP-a u gostima. Neki igrači su već bili u Leskovcu, ja sam ih čekao u Paraćinu".
"Izgubili smo utakmicu. Atmosfera je bila jeziva, svuda je bila tišina, nije bilo puno publike. Ono čega se sjećam je da sam se poslije vratio za Leskovac gdje je bio organizovan ratni turnir. Ljudi su bili željni sporta, bila je puna dvorana. Napravili smo turnir, odigrali smo tako da su napravljene ekipe sa ljudima iz Leskovca koji su se bavili košarkom. Uživao sam na tim turnirima, ali nije bilo baš prijatno u Leskovcu u tim momentima", priznaje nam novi trener Metalca iz Valjeva.
Kad je drugoligaš srušio evroligaša
Budućnost za koju će Pavković nekoliko godina kasnije zaigrati tada je dominirala jugoslovenskog košarkom. Sjajno je prolazila i u Evroligi, a u Kupu je ispala od "B ligaša".
"Došli smo do finala kupa pobijedivši u finalu Budućnost na čelu sa Mutom Nikolićem. Ona je do tada imala 72 pobjede zaredom. Dobili smo ih u Čačku, sjećam se te utakmice, to je bilo nešto nezamislivo. Došli smo da odigramo utakmicu i da se vratimo kući. Imali smo i lanč pakete spremne! Međutim dobili smo, ostali tu i sutradan dobili Borac".
"Mislim da su nas malo potcijenili. Mi smo bili B ligaši, oni nisu krenuli sa startnom petorkom, odigrali su mekše i mi smo se razigrali. Kada smo ušli u naš ritam bilo je teško da nas isprate. Oni su pritom ulazili u sve veću nervozu. Na kraju smo ih dobili šutem za tri poena Marka Cvetkovića u posljednjoj sekundi. To je bilo nešto nezamislivo, odjeknulo je. Možeš da zamisliš poslije toga kakva je bila atmosfera na prvoj domaćoj utakmici. I ovako je bila vatrena, ali onda je nastao pakao. Od tog trenutka je to bila stalna atmosfera u Leskovcu, gdje niko nije mogao da nas dobije kod kuće", uz osmijeh nam prilča kultni plej Zdravlja iz Leskovca.
Nastavilo je Zdravlje kao drugoligaš da pobjeđuje favorizovane ekipe, ali preko Partizana se ipak nije moglo do tofeja.
"Finale smo izgubili od Partizana. Dobili smo Radnički sa Krsta koji je tada vodio Dule Vujošević. Dobro smo igrali i finale, ali smo se istrošili u polufinalu i nismo imali dovoljan broj igrača i dovoljno dubok sastav da ispratimo tim crno-bijelih."
Evropo, eve me
Dogurao je Leskovac tih godina čak i do Evrope. Eliminisan je tek poslije sudijske krađe u meču sa Bešiktašom. Čudo, da se u evropskoj košarci povlađuje Turcima... "Da, da... To se nikad nije dešavalo", kaže Pavković, pa se prisjeća kultnog transparenta na tribinama.
"'Evropo eve me!' Prva utakmica se igrala u Leskovcu gdje smo dobili Bešiktaš 11 razlike. Napravljene su neke promjene, ostao je kostur tima mada je Riko Nišavić otišao, a ja sam postao prvi plej. Dobili smo Bešiktaš 11 razlike kod kuće, otišli na revanš u Istanbul i imali utakmicu gotovo u našim rukama. Međutim gubili smo osam razlike, oni su imali tri sekunde za napad. Sviran je diskutabilan faul na trojci, njihov igrač je ušao u šut. Mikica Marković je bio pored, svirali su faul. Iako nije bilo kontakta - nema veze. Ušlo se u produžetak gdje su nas lagano pobijedili i nismo prošli u Kup Radivoja Koraća."
Zvao Partizan, on otišao da igra sa Frimenom i Stjuartom
Poslije sjajnih partija u Zdravlju, znalo se da je jedan od najboljih plejmejkera lige i zvao ga je Partizan. Ipak on se odlučio da Superligu odigra za Vojvodinu.
"Imao sam ponudu Partizana koja je bila jako primamljiva, međutim potpisao sam ugovor za Superligu sa Vojvodinom. Bio je to jako ambiciozan tim koji je išao na titulu predvođen Milanom Gurovićem, Šuputom i Čankom."
Ne samo da je ostao za tu Superligu, već je produžio saradnju i na još godinu dana, a u drugoj sezoni je tim bio još živopisniji.
"Moje druge sezone u Novom Sadu smo imali mlađi tim, ali sjajan. Bili su tu Milan Dozet, Feliks Kojadinović, Vanja Plisnić i Kibu Stjuart kao jedini stranac. Vlade Đurović je došao i doveo Redžija Frimena koji je bio potpuno nespreman, nije trenirao dugo. Imao je problem sa koljenom i bio je više po splavovima i noćnim klubovima. Odigrali smo zanimljivu sezonu gdje su Redži Frimen i Kibu Stjuart dominirali kako na terenu tako i van terena", istakao je Pavković.
Vidjelo se da će Radonjić biti trener
"Halo, je l' me čujete? Šampioni smo Evrope": Srbi iz inata srušili Ruse, Miljan Pavković imao 5 sekundi da javi
U nekoliko mjeseci koliko je u Vojvodini proveo u Superligi upoznao je Dejana Radonjića, sa kojim će kasnije osvojiti prvu titulu u karijeri. Odmah su kliknuli.
"Njemu je to bila posljednja igračka sezona i tada je već znao da će biti trener. Način na koji je razmišljao i igrao ga je odveo u trenersku karijeru. Tokom tih nekoliko mjeseci Superlige smo dosta komunicirali. Bukvalno sam više slušao njega nego trenera. Razumio je i mene i košarku. Davao mi je prave savjete i imao sam sjajnu saradnju. Sve to se poslije nastavilo u Podgorici."
Došao je u Budućnost nakon Vojvodine i odjednom je morao da bude ne samo lider na terenu već i veteran. Bili su tu Slavko Vraneš, Nemanja Gordić, Vladimir Micov, Vladimir Dašić...
"Čudna situacija, jer sam iz momenta gde sam u Vojvodini sa 24-25 godina bio najmlađi, sada u Budućnosti bio najstariji. Marko Peković i ja, a sve ostalo su bili jako mladi i talentovani momci. Oni su prije toga ispali iz ABA lige i te sezone formirali tim koji će kroz domaće prvenstvo da se vrati u ABA ligu. Od prvog momenta se vidjela ambicija svih igrača, a to je bila prva sezona Dejana Radonjića na klupi. Bilo je naporno, ali se isplatilo", govori nam Pavković i priča kako mu je Dejan Radonjić promijenio način igre i karijeru.
"Napadački je igrao slično kao i ja, tu mi je savjetima oblikovao igru. Prije svega ono gdje mi je najviše pomogao je odbrana. Bukvalno me je natjerao da budem aktivniji u odbrani i to mi je do tog trenutka falilo u karijeri. Poslije toga sam kroz odbranu gradio se u drugom dijelu karijere."
Tih godina je svlačionicu dijelio i sa Nenadom Mijatovićem - plejmejkerom zbog koga je u reprezentaciji Miloš Teodosić sjedio na klupi. I dan danas se mnogi pitaju kako "bijeli Derik Rouz" nije uspio.
"Zajedno smo igrali dvije godine u podgoričkoj Budućnosti. Sjajan momak, izvanredan igrač i sigurno da ga je čekala vrhunska karijera. Mislim da je imao ponudu od Rome, a poslije te druge moje sezone na pripremama mlade reprezentacije je slomio nogu. Poslije te povrede nije uspio da se vrati. Bila je to teška povreda, komplikovana i nije se vratio na taj nivo. A bio je ekstra talentovan", objašnjava nam sagovornik.
Tuče i autokoševi, loša sreća Hemofarma
A onda je došlo ono po čemu ga navijači, pored igranja u Leskovcu, najviše pamte. U Vršcu je jurio evropske trofeje, domaće titule, ali uvijek nekako ostajao na korak do cilja.
"Poslije dobre sezone u Budućnosti i prve duple krune u istoriji Crne Gore, Muta Nikolić me zvao u Hemofarm. Već je to bio ozbiljan tim, osvojio je ABA ligu, a sezonu prije nego što sam stigao bio je prvi u regularnom dijelu Superlige. Na kraju je nesrećnim autokošem Vanje Plisnića u posljednjoj sekundi izgubio titulu od Partizana.
Pravio se mladi tim sa Stefanom Markovićem, Milanom Mačvanom, Bobanom Marjanovićem, Milošem Borisovom, Markom Simonovićem, MIlivojem Božovićem, ali ambicije su bile visoke. Te prve godine smo izgubili finale kupa, finale ABA lige i finale domaćeg prvenstva od Partizana".
"Uvijek smo bili blizu, po kvalitetu daleko najbolji uz Partizan. Imali smo tu nesreću da kada smo bili najbolji da je Partizan bio najbolji. Ne samo kod nas, nego i u Evropi. Došao je na F4, sjećamo se kako su tamo nesrećno izgubili. Možda nam je malo falilo sreće, u mnogim utakmicama na jednu loptu smo izgubili. Te sezone su nas dobili u kupu na jednu loptu, a dva puta su nas dobili u posljednjim sekundama, trojkama Pere Božića, Na kraju je bila i ona tuča sa Marićem i Raškom... Falilo nam je malo sreće, možda i hrabrosti, jer smo nakon svih tih silnih poraza malo bili i uplašeni pobjede. Da je Hemofarm mogao da dođe do još neke titule, mogao je."
Ispustio Evrokup, pa ipak donio trofej u Vršac
Tih godina je Hemofarm vrlo lako mogao i do evropskog trofeja. Malo ga je dijelilo od osvajanja Evrokupa, a na putu ka samoj završnici padali su i neki velikani. A onda su Vrščani pobijedili tim koji je bio ekvivalent sadašnjoj ekipi Hapoela - Dinamo iz Moskve. Dovodili su Rusi Ivkovića, Pešića i Blata za trenere, Vujanića, braću Lavrinovič, Javtokasa, Nahbara, Mirsada Tukdžana, Antonisa Focisa, Lazarosa Papadopulosa...
"Moram da kažem da je to bio nevjerovatan put. Prošli smo prvu grupnu fazu, a u drugoj grupi smo igrali sa Zvezdom, Valensijom i Azovmašem. Bukvalno je odlučivala posljednja utakmica sa Valensijom kući. Zvezda je u "Pioniru" izgubila od Azovmaša, a mi smo dobili Valensiju u 'MIlenijumu'. Otišli smo na F8 u Torino i svi su na tom prvom meču očekivali da prvi favorit Dinamo iz Moskve pobijedi. Sjajna je to bila ekipa predvođena Dejvidom Blatom, a mi smo ih dobili lagano. Neočekivano smo pobijedili desetak razlike, kontrolisali od početka do kraja. Poslije toga smo igrali sa Lijetuvos Ritasom i tu smo bili jako blizu. Laganije su dobili Himki u finalu, jer su protiv nas prelomili bukvalno pogotkom za tri u poslednjoj sekundi napada. Ušli smo u loš napad, promašio sam šut za tri poena i oni su priveli meč kraju. Šteta, jer da smo to dobili, sigurno bi pobijedili u finalu. Bili smo u baš dobrom ritmu i dobroj formi. Te godine smo u svim takmičenjima došli do polufinala i tu nažalost stali", govori za MONDO Miljan Pavković.
Poslije Radnčkog iz Vršca, Nimburka i malo lutanja vratio se u Vršac 2016. godine i konačno uzeo trofej. Tim predvođen Milanom Gurovićem na klupi uzeo je titulu u Košarkaškoj ligi Srbije.
"Vratio sam se i uzeo sam trofej domaćeg prvenstva u Vršcu. Od samog starta smo imali ambicije da osvojimo prvenstvo i na kraju smo uspjeli. Lijepo je poslije svih tih godina što sam se vratio i donio titulu gradu koji je afirmisao mnoge igrače pa i mene."
Miljane, kako?
Na kraju je poslije Vršca htio da završi sa košarkom, ali je ipak prihvatio poziv iz Slovenije i odigrao još čak dvije sezone za Šenčur. Ipak, već tada se prihvatio trenerskog posla i u Sloveniji je pokazao da ima ono što je potrebno da vodi ozbiljnu ekipu. Uspio je uprkos svemu i imao karijeru kojom malo ko može da se pohvali. Bio je prvak nekoliko država, šampion Evrope sa reprezentacijom i na nekoliko mjesta - ljubimac navijača. Kako je uspio sve to?
"Ono što me je vodilo kroz sve sezone je to što sam strašno vjerovao u sebe. Treniram košarku od pete godine i sa loptom sam spavao.Toliko sam vjerovao u svoj trening, svoj šut, imao sam nevjerovatno samopouzdanje. Nisam ga gubio ni u jednom trenutku. To mi je sigurno mnogo pomoglo. To što sam volio posao kojim se bavim od prvog susreta sa loptom. Ja sam jako dobro igrao i druge sportove sa loptom, bio sam dobar fudbaler. Možda bi u fudbalu bolje prolazio jer sam visinom više podsećao na fudbalera, ali sam košarku zavolio i to me je vuklo. Samopouzdanje, vjera u sebe i to što radim i to što sam trenirao jako puno. Za mene nije bilo dana odmora. Još iz sezona u Zdravlju, kada imamo slobodan dan odem u Zaječar pa treniram. Što više treninga, samopouzdanja i uz malo sreće koja je uvijek potrebna", završava svoju inspirativnu priču za MONDO Miljan Pavković.
Bio je tandem sa Slavkom Vranešom i Bobanom Marjanovićem, kutna figura Hemofarma i Zdravlja, a duet koji je činio sa Žućom Mitićem je zauvek ostao urezan u sjećanje svih koji su devedesetih gledali košarku. Sada krči novi put, ovoga puta trenerski i ne vjeruje u sebe ništa manje nego dok je bio na terenu. Čućemo mi još za MIljana Pavkovića.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(MONDO, Nikola Lalović)