Osvojio je sve što se osvojiti može, radio sa Nikolom Karabatićem, Aleksom Dušebajevom i svim najboljim igračima svijeta, a onda je iz Pariza došao u sunčani Beograd koji obožava. Raul Gonzales - o srpskom jeziku, makedonskom čudu i najvećem ikada.
"Evropsko prvenstvo će biti jako teško, ali imamo šansu da uradimo nešto predivno. A šta je predivno?", pita se Raul Gonzales na početku svog razgovora za MONDO.
Na prvom meču na klupi Srbije gledao je kako Blaž Janc sa pola terena golom u posljednjim sekundama donosi pobjedu Sloveniji u Loznici. Ipak, zadovoljan je onim što je vidio na terenu.
"Bila je to prva nedjelja u kojoj sam mogao da radim sa svim igračima i bilo mi je jako bitno da shvatim kako se ponašaju. Ono što vidite na utakmicama i na treningu je totalno drugačije. Za mene je ovo bio savršen meč jer nismo imali mnogo vremena da treniramo. Ipak, ovo je bilo dobro iskustvo i dobra stvar za budućnost. Igralo je mnogo mladih igrača i drago mi je što sam im dao šansu da igraju sa prvim timom. Ovo je bilo jako pozitivno iskustvo za sve", ističe Raul i naglašava da mu kasni gol Janca za pobjedu rivala nije zasmetao.
"Da, nije bio bitan rezultat. Svi su dobili minute, htio sam svima da pružim priliku i da vidim kako igraju i da vidim šta sve znaju. Nismo gledali na rezultat. Naravno da svi hoće da pobijede, a mi smo izgubili. Slovenija je tim koji uvijek igra čevrtfinala velikih takmičena, dobar tim sa nekoliko igrača u Ligi šampiona u najboljim evropskim timovima."
To je život, sad smo spremni na sve
Raul Gonzales došao u Beograd kad su svi digli ruke: "Volim Srbe i hoću da uradimo nešto predivno"
Ipak, bio je srpski tim desetkovan povredama. Nije bilo Kukića, Borzaša, Šijana, Kosa i velikog broja jako bitnih šrafova tima. Međutim, i to je donijelo određene dobre stvari po mišljenju novog selektora "orlova".
"Nisam imao priliku da vidim sve igrače, ali nikada ne znaš šta će se desiti u budućnosti. Možda ćemo imati istu ovakvu situaciju, a sada smo naučili kako da se nosimo sa njom. Igrali smo na dobrom nivou. Imali smo osam ili devet igrača van stroja, ali to je realan život. Nekada će igrači biti povrijeđeni, pogotovo u rukometu koji je kontaktni sport i nikada ne znate kakva vas situacija čeka", naglašava španski stručnjak koji od prvog dana odbija izgovore.
U posljednje vrijeme generacije Dodića, Mitrovića, Šijana, Tasića, Cenića i Kosa prave odlične rezultate, ali da li su spremni za nešto veće kao seniori?
"Vjerujte mi, nije bitno koliko ste stari. Najbitnije je da imate kvalitet da igrate u ovom timu. Recimo, Cenić je odličan igrač. Znam ga jer sam radio sa njim ljetos i svidjelo mi se kako igra. Uroš Mitrović ima kvalitet da igra na visokom nivou i veoma sam srećan sa njima. Kada je neko povrijeđen, neće mi biti problem, jer ću imati koga da pozovem u reprezentaciju. Počinju da se upoznaju i potrebna nam je njihova pomoć. Ako Kukić ili Dodić nisu tu, Cenić je pokazao da može da igra na njihovom mjestu", objašnjava nam Raul.
Zbog srpskih vanzemaljaca se zaljubio u rukomet
Odrastao je u Valjadolidu gdje je igrao tokom cijele vrlo uspješne i trofejne igračke karijere. Ipak, morali smo da ga pitamo zašto se zaljubio baš u rukomet?
"Zašto rukomet? Pravo da ti kažem, ne znam. Prvo sam igrao fudbal, zatim košarku, ali pošto su u mojoj školi svi igrali rukomet, jednog dana sam otišao na trening. Jako mi se svidjelo i počeo sam profesionalno da igram poslije nekoliko godina. Probao sam da igram svaki sport, ali na kraju sam postao rukometaš."
Raul Gonzales rođen je 8. januara 1970. godine i kao klinac zaljubio se u jedan srpski tim. Bili su to čuveni "vanzemaljci".
"Jako mi se svidio taj tim - Metalopastika. Kada su zajedno igrali Mrkonja, Isaković, Vujović, Vuković, bilo je nevjerovatno. Potpuno drugačije. Mislim da je u Španiji utakmica sa Atletiko Madridom mitska. To ste morali da vidite", priča Gonzales o finalu Lige šampiona 1985. godine.
Sada se u srpskoj javnosti često kuka kako "orlovi" igraju zastarjeli rukomet i kako nisu u koraku sa vremenom, a zapravo je taj sport promijenjen upravo u hali "Zorka". Zauvijek.
"Mislim da je to bio prvi moderan tim. Promijenili su svima mentalitet. Zbog njih je rukomet napredovao i mnogo sam volio te igrače jer su bili najbolji na svojim pozicijama. Stari smo pa možemo da pričamo o tome kakav je to bio sport nekada. Strašno grub, svi su mijenjali po dva-tri igrača za defanzivu i odbrana je bila jako oštra. Ali ovi igrači su igrali napad i odbranu i radili su nešto što se smatrao da je nemoguće u to vrijeme. To kako su dodavali loptu, kako su igrali jedan na jedan, bilo je nevjerovatno. Za rukomet je bilo sjajno što smo mogli da gledamo takve majstore", oduševljeno nam kaže Raul.
Kup jači od svake Lige šampiona
Krajem osamdesetih se probio u prvi tim Valjadolida i tu je ostao gotovo dvije decenije - sve do 2005. godine. A jedan kup koji je osvojio sa klubom iz svog grada bio je vredniji čak i od trofeja Lige šampiona.
"Dva puta sam osvojio kup sa Valjadolidom. Kada smo drugi put osvojili kup finale Lige šampiona je bilo između Sijudad Reala i Barselone. Nedjelju dana nakon toga smo igrali polufinale sa Sijudad Realom i finale sa Barselonom! To znači da je liga bila jaka, a mi smo imali dovoljno dobar tim da igramo na tom nivou", prisjeća se svog najvećeg igračkog uspjeha legendarni Raul Gonzales za MONDO.
Ostao je cijelu karijeru u Valjadolidu, stigao je i do dresa reprezentacije, a iako je bilo ponuda nije htio iz svog grada. Zašto?
"Nije to bila emotivna odluka. Volio da igram i to mi je bilo bitno. Recimo, ako promijenite tim, neće im trebati srednji bek poput mene. Ja nisam mogao mnogo da šutiram, drugačiji sam bio igrač, a bio sam 40-45 minuta na terenu svaku utakmicu. Dopadalo mi se kako igramo i zato sam odlučio da ostanem cijelu karijeru u svom gradu. Osjećao sam se dobro."
Daleko od toga da je tih godina jedini ostao dugo u jednom klubu. Sijudad Real, Barselona, Bidasoa, Ademar Leon, svi su imali svoje legende. Kao i u Srbiji.
"Kao što ovdje imate Crvenu zvezdu i Partizan, manje-više ista stvar se desila u Španiji. Ako igrate u Santanderu ne možete da pređete u drugi tim. Ako igrate u Barseloni ne možete u Atletiko Madrid. A onda su igrači ostajali u istim klubovima", objašnjava nam Raul.
Pobjeda nad Jugoslavijom koja je promijenila sve
Mi rođeni devedesetih, pa i neki stariji od nas pamte svoj cijeli život Španiju kao rukometnu velesilu. Nije to bilo tako do 1996. godine kada su sa Raulom Gonzalesom na mjestu srednjeg beka Španci prvo osvojili srebro na Euru, a zatim bronzu na Olimpijskim igrama.
"Kada sam igrao za reprezentaciju Španije, još uvijek nismo imali nijednu medalju, uvijek smo bili četvrti-peti. Te 1996. smo prvi put igrali na Olimpijskim igrama i uzeli smo medalju. Prije toga smo na Euru u Španiji igrali sa Jugoslavijom u polufinalu i završili smo kao drugi. To ljeto je bilo jako bitno za rukomet, to je bio prvi put da smo osvojili odličja i mislim da se tada sve promijenilo", govori za MONDO Raul.
Na Euru 1996. godine u Španiji Jugoslavija sa Škrbićem, Peruničićem, Milosavljevićem, Butulijom bila je bronzana. A poraz 27:23 od Španije u polufinalu bio je istorijski.
"To je za nas bilo finale, jer smo pobjedom dobili šansu da idemo na Olimpijske igre. Oba tima su htjela na OI i jedina šansa nam je bila ako pobijedimo. Hala je bila puna, atmosfera luda, odigrali smo perfektan meč. Odigrali smo idealno 60 minuta i u napadu i u odbrani i uspjeli smo da odemo na Olimpijske igre."
Od tada rukomet na Pirinejima nije više bio "zadnja rupa na svirali". Djeca su pohrlila u hale i do dan-danas Španci se sa takmičenja ne vraćaju bez nečega oko vrata.
"Košarka i fudbal su bili jako bitni, ali malo-pomalo smo pokazali da možemo da uzimamo medalje na Olimpijskim igrama i velikim prvenstvima i možda su zbog toga djeca krenula da igraju rukomet. Sada imamo veliku i bogatu tradiciju, Rukometni savez sjajno radi, selektor je sjajan, ima mnogo kvalitetnih igrača koji mogu da se mijenjaju i naravno da smo u konkurenciji za medalje. Sada je rukomet u Španiji jedan od najbitnijih sportova."
Kad Talant pozove, to se ne odbija
Kada je 2005. završio igračku karijeru - već je bio trener. Znao je da ne može bez terena.
"Sve se desilo jako brzo. Dok sam još igrao trenirao sam klince i pošto sam volio da igram rukomet kada sam završio karijeru pitao sam trenera šta sada da radim. Za mene bi promjena bila jako teška, htio sam i dalje da budem kraj terena. Izuzetno uživam u tome i osjećam se sjajno."
Na tom Euru 1996. godine ne samo da se okitio evropskim srebrom već je stekao prijatelja za cijeli život. A kada je prijatelj po imenu Talant Dušebajev pozvao, to nije moglo da se odbije.
"Veliki smo prijatelji i bili smo cimeri. Uvijek smo 90 odsto vremena pričali o rukometu i kada je dobio šansu da bude trener Sijudad Reala razgovarao je sa mnom i pitao me da odem tamo i pomognem mu. Odlučio sam da to uradim i radili smo sedam nevjerovatnih godina tamo. Osvojili smo tri Lige šampiona, izgubili smo dva puta finale, pet puta smo osvojili ligu kada je bila toliko jaka da sada to ne možete ni da zamislite. Bilo je nevjerovatno. Sjećam se da su tri ili četiri puta španski timovi osvojili sve evropske trofeje. Bio je novca, sjajni su bili Sijudad Real, Barselona, Bidasoa, sjajan je bio Ademar Leon..."
Nekad imate dobar tim i ništa iza toga
Poslije sedam godina pomaganja Talantu Dušebajevu, odjednom je ostao na ulici. Kriza je krenula da briše španske velikane sa lica zemlje i kada je nestao Sijudad Real odjednom se našao u Skoplju.
"Moja situacija nije bila dobra. Atletiko Madrid se raspao i bio sam bez posla na kraju ljeta. Nisam imao ponude. Talant je pričao sa Samsonenkom i on me je pozvao. Šta da radim? Odlučio sam da odem tamo jer je Vardar bio jako bitan tim. Imao je nekoliko igrača na visokom nivou poput Vladimira Petrića. Odlučio sam da odem, mada iskreno nisam znao ništa o zemlji, igračima, ligi. Bilo je to sjajno iskustvo za mene", prisjeća se Raul Gonzales uz osmijeh svog vjerovatno najboljeg perioda karijere.
Kada je došao u Vardar, Sergej Samsonenko je već napravio ozbiljnu strukturu koja će španskom stručnjaku biti od velike pomoći.
"Nekada imate dobre igrače u timu, ali iza toga ne stoji ništa. U Vardaru je bilo drugačije jer smo imali Samsonenka. On je kupio tim i investirao je mnogo novca, ali je uvijek bio uz nas. Bio je navijač i igrači su znali da je vlasnik tu. Držao nam je leđa, pričao je sa igračima i malo pomalo smo postajali sve bolji i osvojili smo Ligu šampiona", ističe on.
"Ne možete ni da zamislite. Kad je ušla..."
Ivan Čupić je te 2017. godinie golom u posljednjoj sekundi donio trofej Lige šampiona u Skoplje. Morali smo da pitamo kakav je bio osjećaj.
"Ne možete to da zamislite. Nije to bilo iznenađenje, igrali smo dobro, osvojili smo SEHA ligu protiv Vesprema u finalu sa pet golova razlike. Ipak F4 je F4, sve može da se desi u 60 minuta. Igrali smo jako dobro finale, a u posljednjem momentu su postigli gol za produžetak, ali Čupić je postigao najnevjerovatniji gol. Mislim da smo vrlo naporno radili, prošli smo grupu kao prvi na tabeli i igrali smo jaku SEHA ligu. Otišli smo na Fajnal-for i mislili smo samo na pobjedu. Sanjate da osvojite Ligu šampiona, da završite posao."
SEHA liga je sada samo lijepa uspomena, a Vardaru je pomogla da se domogne samog vrha evropskog rukometa.
"SEHA je bila jako takmičenje i svima je pomoglo. U Makedoniji nije bilo kao sada kada ima dosta jakih timova. Kada su igrali Metalurg i Vardar, to je bio pravi spektakl, ali koliko puta igrate sa njima? Dva ili tri puta? Igrali smo SEHA ligu protiv nekih timova koji su imali isti problem, nisu imali jaku ligu. Igrali smo sa jakim timovima i to nam je bilo jako bitno, mnogo smo napredovali tu", objašnjava nam novi selektor Srbije.
"Džambo? Ma kakav rukomet..."
Uz Aleksa Dušebajeva, Timira Dibirova u tom timu Vardara bio je i sadašnji reprezentativac Srbije, pivot Fihsea iz Berlina Mijajlo Marsenić.
"Mislim da je za obojicu to jako bitan dio života. To je nešto specijalno, ne možete svaki put osvojiti Ligu šampiona. Pogotovo nam je bilo bitno jer nam je to bio prvi put. Marsenić ima šansu da ponovo osvoji taj trofej. Imaju jak tim, sjajne igrače i prošle godine su bili blizu da to urade. Ipak, ako osvojite jednu Ligu šampiona, ne možete u tome uživati zauvijek", ističe Raul kao pravi šampion.
Četiri srpska igrača su bila u tom timu - uz Marsenića i drugi golman Strahinja Milić, kao i Ilija Abutović i naravno najbolji čuvar mreže LŠ te godine Arpad Šterbik.
"Jako mi se sviđa njihov mentalitet. Kako treniraju,. kako se bore i koliko su vješti. Sviđa mi se rukomet koji igraju. Ovdje sam jer mi se sviđaju Srbi i hoću da ih treniram", jasan je po tom pitanju Raul Gonzales.
Popularni Džambo, kako svi znaju Strahinju Milića, morao je da prekine karijeru zbog problema sa težinom. Kod Raula je bio sjajan i on ne zna šta se kasnije desilo. Ipak, zna nešto drugo.
"Zaista ne znam šta se desilo, jer je Džambo bio igrač sa velikim kvalitetom. Da vam ne pričam sada o rukometu, neću o tome uopšte. Vi ne možete da vjerujete kako je on igrao košarku! Kreće se kao košarkaš, može da igra fudbal, može da uradi šta god želi. Otišao sam iz Vardara, on je ostao tamo i ne znam šta se poslije desilo", ističe on.
"Mislio sam to je isto kao makedonski"
Ko je pratio Raulov rad u Makedoniji zna da je tečno naučio makedonski. U Beogradu je shvatio da mu to neće biti dovoljno...
"Mislim da je jako bitno zbog adaptacije. Hoću da pričam srpski!Ali jako mi je teško jer sam mislio da ako pričaš makedonski ovdje da je isto, samo promijeniš neke riječi. Počeo sam prije dva mjeseca da učim i malo po malo naučiću srpski sigurno. To je mali dio adaptacije na neku zemlju, da bih razumio kako razmišljate. Na primjer, jednostavnije mi je kada treniramo jer su riječi koje koristimo dok treniramo manje-više iste kao u Makedoniji. Naučiću srpski, ne brinite, samo mi dajte vremena", obećava u svom razgovoru za MONDO Raul Gonzales.
A da li ćemo do Eura moći da ga čujemo na nekom tajm-autu na srpskom?
"Ne znam još uvijek na kom niviou će tada biti moje znanje srpskog. Na tajm-autu pričate bez razmišljanja, a igrači moraju da me razumiju kada govorim. Na kom god jeziku da pričamo, bitno je da se razumijemo", naglasio je on.
Lako je u PSŽ-u, teško je sa novinarima
Poslije nevjerovatne četiri godine u Vardaru došao je najveći, najteži i najskuplji poziv u u rukometu. Zvao je Pari Sen Žermen.
"Kada si trener ili igrač teško je negdje ostati 20 godina. Dobio sam šansu da odem u bitan klub kao PSŽ. Možda je bilo do jezika, do toga što je Francuska bliže Španiji... Ali meni je sve bilo idealno u Makedoniji i htio sam promjenu. Bio sam četiri i po godine tamo i bilo mi je sasvim dovoljno", ističe potrebu za novim izazovima Raul Gonzales.
Teško je bilo raditi pod takvim pritiskom, uklopiti sve superstarove u jedan tim... Ne i za Raula. Mnogo mu je bilo teže da sjedi i odgovara na pitanja.
"Za mene je najteže bilo ovo van terena. Nije mi teško da treniram svaki dan, da idem na teren, da pričam sa igračima... Znam kako igračima da objasnim stil igre koji želim. Ali teško mi je da dajem ovaj intervju, a to moraš da radiš. To je normalno, ali ne volim te stvari. Volim da budem sa igračima, da analiziram, da budem na treninzima. Ipak, trener mora da shvati da je i to van terena dio njegovog posla."
Nikola? Niko neće to ponoviti
Raul Gonzales došao u Beograd kad su svi digli ruke: "Volim Srbe i hoću da uradimo nešto predivno"
Imao je priliku da u godinama u Pari Sen Žermenu radi sa Nikolom i Lukom Karbatićem. Oni su legende u Francuskoj, ali šta je to srpsko što ih odvaja od drugih francuskih rukometaša.
"Oni jesu francuski igrači, ali mentalitet im je malo drugačiji. Francuzi su, sve su osvojili sa Francuskom, ali imaju pomalo ovdašnjeg mentaliteta. Francuzi su jako profesionalni, ali vidite nešto drugo kod Karabatića", objašnjava nam Raul.
Imao je priliku da radi sa Nikolom i sve mu je jasno. Nije htio da skače u zaključke, ali...
"Ne želim da kažem da je najbolji u istoriji jer ima mnogo sjajnih igrača, ali je sigurno jedan od najboljih. Rukometaš koji može da igra u napadu kao on, da stvara prilike kao srednji bek, a da onda u odbrani bude najbolji na centralnoj poziciji, najtežoj na terenu. Igrao je po 60 minuta, osvojio je sve, nemoguće je ponoviti to", istakao je Raul.
Raul Gonzales došao u Beograd kad su svi digli ruke: "Volim Srbe i hoću da uradimo nešto predivno"
Čuli su se kada je dobio posao u Srbiji? "Pričali smo, ali mi je samo čestitao. Nije mi davao savjete, poželio mi je sreću i rekao da će mi se svidjeti Beograd."
I nije slagao? "Naravno da volim Beograd. To je veliki grad, imate sve ovdje, imate sjajno vrijeme, sunce u novembru, gdje to ima?"
A šta sa "orlovima"?
Nije moglo teže da počne za novog selektora "orlova". U januaru leti sa svojim momcima u Herning, pravo u grotlo "grupe smrti". Igraju sa Njemačkom, Španijom i Austrijom...
"Najbitnije je da pripremim tim. Ako pripremim tim, znaću šta da radim, a šta da ne radim. Na primjer, ako nemamo mnogo vremena da treniramo, onda moramo da igramo jednostavno.
Sada smo fokusirani na prvu grupu. Probaćemo da prođemo prvu grupu, igramo sa jakim timovima. Hoćemo da probamo da prođemo. Kada igrate rukomet, nikad se ne zna šta će se desiti. Sada moramo da igramo sa Španijom, timom koji ima iskustva i uvijek igra četvrfinala, polufinala i za medalje. To je jak tim, ali moramo da pokušamo da pobijedimo", objašnjava nam Raul.
Na kraju, jedno iskreno pitanje čovjeka namučenog raznim rukometnim brodolomima Srbije u posljednjih 20 godina. Zašto? Zašto kada su mnogi odustali, on nije odustao od Srbije?
"Kao prvo, zato što znam Balkance i znam kako da igram sa njima. To nije novo za mene, bio sam u Vardaru i selektor Makedonije. Poznat mi je ovaj dio Evrope i sviđa mi se što imamo dobre igrače. Euro će biti jako težak, ali imamo šansu da uradimo nešto predivno. Šta je predivno? Volim da unapređujem timove i igrače i mislim da ćemo uraditi nešto specijalno", rekao je za kraj Raul Gonzales za MONDO.
Raule - hvala što si došao. A šta će biti? Vidjećemo, na nama je da stanemo iza srpskih reprezentativaca. Jer šta god da se dešavalo posljednjih godina sa srpskim timom - oni su bili ubjedljivo najsvjetlija tačka. Momci spremni da ginu za svoj grb i dres, čak i kad mnogi odustanu od njih.
(MONDO, Nikola Lalović)