Roditelji djece s posebnim potrebama svakodnevno se susreću sa brojnim problemima - od nemogućnosti da plate hranu i lijekove, do nerazumijevanja i omalovažavanja njihove djece
Roditelji djece s posebnim potrebama u RS svakodnevno se susreću sa brojnim problemima i neprijatnostima, od nemogućnosti da plate hranu i lijekove, do nerazumijevanja i omalovažavanja njihove djece od strane ljudi i instutucija koje treba da im budu na raspolaganju, pišu "Nezavisne novine".
Banjalučanka J.L, majka šestogodišnjaka koji ima probleme u psihomotornom razvoju, kaže da je teško objasniti koliko se nemoćno osjeća.
"Zamislite kako je jednom roditelju kada dovede dijete koje ima problema sa desnom stranom tijela, a psihički normalno funkcioniše, na sistematski pregled, a doktori i sestre ga zagledaju sa svih strana i ne znaju šta da rade", priča J.L.
Problem je, kaže, što za mališana ne može da dobije uputnicu za odlazak u banju, a na vježbe se čeka po više mjeseci.
"Već tri mjeseca čekamo da dođemo na red za vježbe u Trapistima. Znate li koliko je to dug period za dijete kojem je svaki dan važan. Boravak u banjama gdje ima najviše napretka sami finansiramo, jer ne možemo dobiti uput i preporuku od doktora za komisiju. Kažu da imamo sve ovdje, ne znam na šta misle, vjerovatno na ove vježbe jednom sedmično koje čekamo dosta duže nego što traju", navodi ona.
U Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović" u Banjaluci, u kojem se liječe djeca iz svih krajeva RS, kažu da se na listi čekanja nalaze pacijenti koji su već prošli terapijski proces, kao i da se prilikom zakazivanja termina moraju poštovati prioritetni slučajevi.
"Na listi čekanja se nalaze pacijenti koji su već jednom provodili terapije rehabilitacije i kod kojih se planira nastavak praćenja i terapije. U periodu čekanja roditelji kod kuće provode terapijski program za koji su obučeni. Za ovu grupu pacijenata čekanje je od tri do šest mjeseci. Takođe, pri zakazivanju pregleda i provođenju terapija prioritet imaju bebe do godinu dana, djeca s posttraumatskim i postoperativnim stanjima, te djeca s akutnim bolnim stanjima", poručuju u Zavodu.
Olivera Ratković, predsjednica i jedan od osnivača banjalučkog Udruženja građana i centra za edukaciju "Tvoja riječ", kaže da su djeca s posebnim potrebama nevidljiva za nadležne, te da je situacija u ovoj oblasti izuzetno loša.
"Mjesečna ishrana sa svim dodacima košta i do 2.000 KM po djetetu. Pa samo kilogram glutenskog brašna je 10 KM. Članovi našeg udruženja su poslije silnog moljakanja nadležnim institucijama za bilo kakvu pomoć podigli ogromne kredite, kao jedino rješenje", navodi Ratkovićeva.
Ovoj djeci je, kako kaže, najveći problem vrijeme, jer "kada se izgubi samo jedan dan koji se mogao iskoristiti za rad s mališanima, za njih je to dan koji se ne može vratiti, gdje su umjesto da napreduju stagnirali". Nažalost, dodaje ona, ova činjenica se godinama zanemaruje.
Mirjana Kojić, predsjednica Udruženja "Djeca svjetlosti", kaže da veliki problem predstavlja manjak logopeda i defektologa za rad sa djecom.
"Kadra iz ove dvije struke skoro da i nema. U čitavoj RS, koliko znam, ima svega nekoliko ljudi koji su pravi stručnjaci. Zbog toga je naše udruženje prinuđeno da uzima psihologe koji kod nas volontiraju kroz rad sa djecom", objašnjava Kojićeva.
U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS navode da su djeca sa smetnjama u razvoju prioritetni korisnici usluga i prava iz Zakona o socijalnoj zaštiti, ali da je tačno da postoji hroničan nedostatak specifičnih zanimanja vezanih za stručnu podršku ovoj djeci, kao što su defektolozi, logopedi, razvojni psiholozi i slčno.
"Situacija se zadnjih godina značajno poboljšala. Veliku podršku sistemu socijalne zaštite čine udruženja roditelja djece s posebnim potrebama koja su postala sastavni dio ovoga sistema", poručuju iz ovog ministarstva.
Banjalučanka J.L, majka šestogodišnjaka koji ima probleme u psihomotornom razvoju, kaže da je teško objasniti koliko se nemoćno osjeća.
"Zamislite kako je jednom roditelju kada dovede dijete koje ima problema sa desnom stranom tijela, a psihički normalno funkcioniše, na sistematski pregled, a doktori i sestre ga zagledaju sa svih strana i ne znaju šta da rade", priča J.L.
Problem je, kaže, što za mališana ne može da dobije uputnicu za odlazak u banju, a na vježbe se čeka po više mjeseci.
"Već tri mjeseca čekamo da dođemo na red za vježbe u Trapistima. Znate li koliko je to dug period za dijete kojem je svaki dan važan. Boravak u banjama gdje ima najviše napretka sami finansiramo, jer ne možemo dobiti uput i preporuku od doktora za komisiju. Kažu da imamo sve ovdje, ne znam na šta misle, vjerovatno na ove vježbe jednom sedmično koje čekamo dosta duže nego što traju", navodi ona.
U Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović" u Banjaluci, u kojem se liječe djeca iz svih krajeva RS, kažu da se na listi čekanja nalaze pacijenti koji su već prošli terapijski proces, kao i da se prilikom zakazivanja termina moraju poštovati prioritetni slučajevi.
"Na listi čekanja se nalaze pacijenti koji su već jednom provodili terapije rehabilitacije i kod kojih se planira nastavak praćenja i terapije. U periodu čekanja roditelji kod kuće provode terapijski program za koji su obučeni. Za ovu grupu pacijenata čekanje je od tri do šest mjeseci. Takođe, pri zakazivanju pregleda i provođenju terapija prioritet imaju bebe do godinu dana, djeca s posttraumatskim i postoperativnim stanjima, te djeca s akutnim bolnim stanjima", poručuju u Zavodu.
Olivera Ratković, predsjednica i jedan od osnivača banjalučkog Udruženja građana i centra za edukaciju "Tvoja riječ", kaže da su djeca s posebnim potrebama nevidljiva za nadležne, te da je situacija u ovoj oblasti izuzetno loša.
"Mjesečna ishrana sa svim dodacima košta i do 2.000 KM po djetetu. Pa samo kilogram glutenskog brašna je 10 KM. Članovi našeg udruženja su poslije silnog moljakanja nadležnim institucijama za bilo kakvu pomoć podigli ogromne kredite, kao jedino rješenje", navodi Ratkovićeva.
Ovoj djeci je, kako kaže, najveći problem vrijeme, jer "kada se izgubi samo jedan dan koji se mogao iskoristiti za rad s mališanima, za njih je to dan koji se ne može vratiti, gdje su umjesto da napreduju stagnirali". Nažalost, dodaje ona, ova činjenica se godinama zanemaruje.
Mirjana Kojić, predsjednica Udruženja "Djeca svjetlosti", kaže da veliki problem predstavlja manjak logopeda i defektologa za rad sa djecom.
"Kadra iz ove dvije struke skoro da i nema. U čitavoj RS, koliko znam, ima svega nekoliko ljudi koji su pravi stručnjaci. Zbog toga je naše udruženje prinuđeno da uzima psihologe koji kod nas volontiraju kroz rad sa djecom", objašnjava Kojićeva.
U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS navode da su djeca sa smetnjama u razvoju prioritetni korisnici usluga i prava iz Zakona o socijalnoj zaštiti, ali da je tačno da postoji hroničan nedostatak specifičnih zanimanja vezanih za stručnu podršku ovoj djeci, kao što su defektolozi, logopedi, razvojni psiholozi i slčno.
"Situacija se zadnjih godina značajno poboljšala. Veliku podršku sistemu socijalne zaštite čine udruženja roditelja djece s posebnim potrebama koja su postala sastavni dio ovoga sistema", poručuju iz ovog ministarstva.
