Greškom živjela među ometenima u razvoju

"Kada je došla kod nas, u oktobru 2011. godine, Suzana je znala da broji do pet. Nije jasno pričala, posebno kad brza. Nije znala da izgovori lj, ć, č, ž, š... Za hljeb je govorila "kleb", a za dlaku "glaka". Kad bi je hraniteljica ispravila, rekla bi da će zvati Kulinu da provjeri kako se kaže."

Ovako iz ugla hraniteljice Gorice Selaković iz Priboja izgleda dolazak Suzane Novaković u njihov dom, tri mjeseca prije nego što će napuniti 18 godina, pišu "Novosti".

Ona je prvih 17 godina života provela u Domu za djecu ometenu u mentalnom razvoju u Kulini. Bila je žrtva stručne greške.

Rođena je u ratnom Vukovaru 1994, teška jedva 900 grama. Majka joj je iz Bosne izbjegla u Hrvatsku. Zbog lošeg zdravstvenog stanja prebačena je u bolnicu u Novi Sad, a kad majka odbija da je vidi, poslije pola godine smještaju je u Kulinu.

"Rekli su mi da je tamo bila greškom, da su stručnjaci pogrešno procijenili da ima težak poremećaj, dok je on u stvari lak. Kada je došla, ponašala se čudno. Hodala je i pričala sama sa sobom, vikala. Kao djeca u domu. Kad izađe na ulicu, skretala je pažnju na sebe. Cilj mi je bio da se adaptira. Danas je kao vršnjaci. Naučila je ćirilicu i latinicu, prati filmove sa titlom, prepoznaje brojeve do nekoliko hiljada", priča Gorica.

Suzana je imala želju da uči. U Domu je bio defektolog koji je rekao da treba da uči matematiku, ali niko nije htio da joj pomogne. Kada je insistirala, govorili su "sutra". A sutra nikad nije došlo.

Drastična razlika vidjela se već poslije pola godine od izlaska iz doma. Rad sa logopedom i hraniteljima urodio je plodom. Danas sabira brojeve sa podvlačenjem. Oduzimanje joj ide teže, pa joj to otežava i rukovanje novcem. Zna koliko koja novčanica vrijedi, ali ne može da izračuna kusur. Voli lijepo da se obuče, umije da se našminka, ima Facebook profil i sluša muziku na Youtubu.

"Vrlo brzo je shvatila kako da se snalazi na kompjuteru, bez obzira što su komande na engleskom. Doduše, ima problem sa orijentacijom u vremenu, pa nismo počele da učimo kuvanje. Meni je najvažnije da završi neku školu", priča hraniteljica.

Suzana je sa 18 godina primljena u specijalnu školu, jer u Priboju ne postoji večernja. Kada napuni 26, specijalna komisija odlučivaće da li je u stanju da brine o sebi. Ako dobije zeleno svjetlo, završiće školu, naći posao...

U međuvremenu, problem je što već dvije godine nema papire, osim izbjegličke legitimacije. U izvodu stoji samo ime, prezime i datum rođenja, ali ne i jedinstven matični broj. Nema državljanstvo. Kad Gorica pita za dokumenta, dobije odgovor "u proceduri je".

Suzana nije raspoložena za razgovor s novinarima, ali je rekla Gorici da bi voljela da objavimo da je ljuta na majku. Zna i da ima sestru i brata. Kada je sa majkom pričala telefonom, pustila je na spikerfon. I pitala: "Zar se nijednom za 18 godina nisi zapitala kako sam?" S druge strane se čulo ledeno: "Nisam."

Za pogrešu procjenu mentalnog stanja Suzane Novaković i za njenih uništenih 18 godina života niko neće odgovarati. Kako nam je objasnila Nena Darmanović, inspektor socijalne zaštite (jer, upravo je inspekcijski nadzor otkrio Suzanu u Kulini), ovo nije usamljen slučaj:

"Decenijama je jedini model zbrinjavanja institucionalni smještaj, pa se profesionalci ne mogu okriviti za odluke, jer je to gotovo jedini ponuđeni oblik zaštite na koji se moglo računati. Sistem se mijenja, ustanovljeni su novi principi vezani za zbrinjavanje korisnika.

Cilj reforme, kada su djeca i mladi u pitanju, a posebno djeca sa smetnjama u razvoju, jeste da budu zbrinuta u što manje restriktivnom okruženju, u što stimulativnijoj sredini, sa ciljem razvoja i održavanja razvijenih potencijala."

Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike, u saradnji sa centrima za socijalni rad i starateljima, godinama radi na pažljivo pripremanom premještaju djece iz institucija u hraniteljske, odnosno srodničke porodice. Za hraniteljstvo smo, naglašava Darmanović, dobili i pozitivne međunarodne ocene.

Inače Gorica Selaković, osim svoje dvije ćerke i Suzane, brine kao hraniteljka o još dvoje djece.

"Ne možete da zamislite kako su to dobra djeca, neko bi takvu samo mogao poželjeti. Da čovjek ne povjeruje da su roditelji mogli da ih ostave. Naravno da nije lako odgajati petoro djece, ali kad vidite kako se uloženi trud isplati, srce vam je puno. Da imamo para, sigurno bismo suprug i ja i usvojili dijete", kaže Gorica za "Novosti", i dodaje da joj je najveća želja da Suzana sada dobije dokumenta, pa da može spokojno da je vodi u posjete kod svojih, u Bosnu.

(MONDO)