...
Za pticama
Na obali rijeke opravdano se šapće da vozače dajaka, na vrhuncu karijere, angažuju za snimanje reklama za Old Spice – dok zabadaju dajak među kamenje Vrbasa i sa pola muke odguruju čamac uzvodno, nabrekli mišići samo što ne popucaju, vitka tijela im se presijavaju kao da su nauljena; užarena kolektivna misao - koja će se ugasiti pivom - još jednom, po ko zna koji put, probudi savjest prisutnih kupača: "Od ponedeljka bi se moglo krenuti u teretanu".
Nadljudska snaga, kao ni sama ljubav prema dajaku, s godinama ne jenjava, što dokazuje primjer čika Emke, starog gospodina koji, za razliku od mlađanih dajakaša koji ponosno stoje, sjedi na stolici u čamcu i polako, graciozno, plovi prema Šeheru, iskusno hvatajući one najmirnije tokove.
Emko stari dostojanstveno, kao Bajaga.
Svojim rukama je, bez ičije pomoći, izbetonirao stepenište koje se od njegove kuće pruža skroz do Vrbasa, a uz samo stepenište je dodao jednu betonsku nadstrešnicu, trajao je taj proces, odvijao se ležerno, mjesecima, da bi kao šlag na kraju ispod nadstrešnice ćušnuo jedan željezni sto, one obične, plastične stolice i rekao, parafraziram: "Evo vam, izvolite, služite se, radite šta god hoćete, samo nemojte raširiti, da mi se svakakva bagra ne skuplja oko kuće."
Za tim željeznim stolom su počele moje dvadesete.
Pamtim ljude koji su se kretali kroz te godine: neprestano su se pojavljivali novi prijatelji, stari su ostajali, pa su stari odlazili, a novi su, vremenom, postajali stari. Svako ponaosob nosio je svoju ličnost i svoju prošlost sa sobom. Stariji pregaoci su, sa mangupskim pogledom ispod obrva, predlagali da uživam u "tim" godinama, da bi im, čim to izgovore, zaiskrila sjeta u očima.
I ja šta ću. Pamtim osjećaje, ne pamtim priče.
Jedne prilike je u moj život zakoračio osjećaj slobode, skinuo mamuze i zavalio se u fotelju, kao domaći. Nakon toga ništa neće biti isto.
Pamtim životinje, ptice pogotovo. Sjećam se kako smo se, u maniru prekaljenih ornitologa, divili patkama i njihovoj sposobnosti da lete, lete i odjednom ispruže peraja i služeći se petama slete na rijeku, spuste nogice u vodu i lagano tarlahaju, malo uzvodno, malo nizvodno, malo podučavaju pačiće plivanju, malo gledaju gdje i šta da pojedu. Patke su umiljate, tihe, nenametljive.
Situacija u gradu je znatno drugačija, tvrđa.
Vrane sa Bulevara drže čitav Centar. Strateški su raspoređene, po timovima i zadacima koje obavljaju. Jedan tim posmatra prolaznike sa krovova zgrada; što je ulica frekventnija, one po ivicama krova hodaju brže. One osuđuju.
Drugi tim se šetka po Prvom i Drugom parkiću, unoseći nemir u narod koji je sjeo na klupu, da predahne. One prisluškuju.
Treći stoji na granama breza, u krošnjama lipe, stoji, postoji i gače. One napadaju. Od silne saobraćajne buke sluh im je otupio, potom je došlo do optimizacije, pa je njihovo gakanje danas duplo glasnije nego gakanje njihovih predaka, tako da, bez problema, do druge strane ulice dopiru prijetnje: "Alo, klošaru, ajde prođi kroz parkić ako smiješ!"
Na dijelovima njihove teritorije proživljavao sam prve klupe poslije ponoći, prva pijanstva za tri marke, a shodno tome i prve susrete sa organima reda. Potonji su me, služeći se rigoroznim mjerama, podučili prijateljskom odnosu prema stanovnicima okolnih zgrada, tako da sam, jednog jutra, tada već ozbiljan dvadesetpetogodišnjak, prelazeći preko Bulevara, sa flašom u ruci, zamalo nastradao – pružio sam korak na zvuk sirene i sa sigurnog prostora, ljutito-savjetodavnim tonom, odvratio vozaču: "Šta sviraš, pobogu, vidiš li ti koliko je sati, a i nedelja je, ljudi odmaraju!"
Dvadesetim godinama mog života diriguje raščupani maestro koji je zakasnio na vlastiti koncert. Orkestar je, zajedno sa publikom, ispočetka zabrinut za maestrovo ponašanje i pokrete. Ipak, uz sve greške koje su amaterske i očigledne, nastavlja da ga prati.
Koračajući ka tridesetim, negdje na pola puta shvatio sam da ću vidjeti još možda četrdesetak proljeća. Obavijen vjetrovima tog saznanja, protiv kojih je uzaludno boriti se, letio sam na sve strane. Čim bi se ukazala prilika, odlazio sam da vidim kako to nešto tamo izgleda. To nešto rađalo je slike, neke pune tame, neke pune radosti. Urezavši se u moju srž, slike zauzeše glavno mjesto u borbi protiv svakog oblika ludila, bilo da se radi o predaji, tjeskobi, samoubistvu ili nečemu lijevom. Dovoljno je samo da zažmurim i da se na unutrašnjoj strani kapaka, kao na bioskopskom platnu, pojavi magija koju sam vidio svojim očima i za treptaj oka sve postane nebitno.
Prijatelj mi se nedavno požalio kako mu je pobjegao papagaj. Ovo je drugi koji mu je pobjegao. Njegov odnos prema papagajima je jedinstven – drži ih u kavezu samo onda kad ne boravi u kući. Čim se vrati, zatvori sva vrata i prozore i pusti papagaja da bude slobodan, u granicama kuće: da leti kroz dnevni boravak, cunja po sobi, provjerava stanje u kuhinji. Međutim, baba je ušla u kuću i zaboravila je zatvoriti ulazna vrata. Papagaj se, jer tako njegov duh nalaže, otisnuo put banjalučkih šuma. Od tad se za njega nije čulo.
Ponekad se uhvatim kako maštam da šetam kroz šumu, hvata me umor, sjedam na tlo i naslanjam se leđima na stablo, da udahnem, da odmorim, pa podignem glavu da osmotrim krošnju i odjednom mi je pred očima kolonija papagaja, kolonija šarenila koja postoji zahvaljujući snalažljivosti njihovih predaka, paru papagaja mog prijatelja iz čije kuće su pobjegli za svojim ćeifom i koji su odbili ponudu premazanih vrabaca da skinu svoje odore, samo malo da pronosamo.
(Dragan Ostić)