...
Sitnice koje život znače
Prva "sitnica" vezana je za ličnost jednog običnog čovjeka, osamdesetpetogodišnjeg seljaka, Vasu Predojevića - Vasuku, iz Predojević Glavice, kod Lušci Palanke. Kažem običnom jer imam u vidu poimanje sredine u kojoj živi, mada je on, po mom sudu, više od običnog čovjeka, o čemu će ubjedljivo posvjedočiti i jedna "sitnica".
Vrijednost njegovih osobina imao sam priliku ne samo da vidim, već i lično da osjetim, zahvaljujući činjenici da smo bili komšije u Prijedoru, gdje nas je donio vihor izbjegličke sudbine na samom završetku krvavog građanskog rata, oktobra mjeseca 1995. godine. U toj zajedničkoj nesreći jedina svijetla tačka bila je činjenica da ćemo živjeti u komšiluku, kao što smo živjeli i, u silom napuštenom zavičaju. Time se još jednom potvrdila ona poznata narodna izreka: "U nesreći uvijek ima i sreće!" Zajednička muka i siromaštvo istinski su nas zbližili.
Poznavao sam Vasu i prije rata, kao tihog, dobroćudnog i izuzetno vrijednog čovjeka, ali tek u tim novonastalim okolnostima otkrio sam preko jedne "sitnice" plemenitost njegove duše i pravu veličinu njegovog karaktera. I on je, iz neposredne komšijske blizine, dobro upoznao moju tešku situaciju: devetočlana porodica, sastavljena od četiri generacije, dvoje najmlađih od jedne i dvije godine i dvoje najstarijih od 73 i 80 godina. Najstarija među nama, moja majka, bila je okovana u postelju devet godina. Svi smo živjeli u jednom dvosobnom stanu prosječne veličine. O materijalnim okolnostima da se i ne govori.
Ni Vasina situacija nije bila ništa povoljnija, Teško oboljeli sin, hranilac šetočlane porodice, ubrzo poslije izbjeglištva je umro. I u takvoj situaciji, neutješno ožalošćen, Vaso osjeća potrebu da bilo čim pomogne mojoj porodici.
Došao je jednog kasnojesenjeg podneva, kojeg ću se uvijek sjećati, sa kolicima, u kojima su se nalazile tri pune vreće. Izlazim pred njega sa čuđenjem i pitam ga:
"Šta je to, Vaso?"
"Oprosti, molim te, nemoj se uvrijediti, dovezao sam ti malo zubalja za jutarnje odlaganje vatre, ja toga imam viška pa, eto. velim neka ti se nađe, jer sam vidio da imaš sirova drva, a od njih je teško vatru zavatriti."
Moje emocije su tog trenutka proključale. Duboko dirnut takvom pažnjom, zanijemio sam, a suze su sustizale jedna drugu. Kad sam se malo pribrao, čvrsto sam ga obuzeo rukama i zahvalio se na tom, od srca datom, poklonu. Ušli smo u kuću i sa čašicom šljivke, koju mi je donio isto tako jedan dobar komšija, uz prijatan razgovor ublažavali našu zajedničku nevolju.
Druga "sitnica" ponavlja mi se svakog jutra, već godinama, nakon odlaska u penziju supruge i mene, i povratka u svoju kuću u Lušci Palanci.
Riječ je o onoj, nikom čašću zamjenjivoj, jutarnjoj komšijskoj kavi, koju redovno pijemo naizmjenično u tri kuće. Tu vrlo prijatnu atmosferu svako od nas na svoj način dodatno uljepšava. Osamdesetgodišnja komšinica Anđa priča nam o zanimljivim događajima iz svog, iskustvom bogatog, života, a poseban pečat vedrini atmosfere daje sedamdesetogodišnji Dujo - matičar, čovjek sa urođenim darom za šalu, koja često ide i na račun njegove supruge Joke i njegov lični račun. Uz to se prisjećamo i šaljivih zgoda iz prošlosti, te se tako opustimo i sočnim smijehom relaksiramo, da nam ta kava znači mnogo više od prijatnog osvježavajućeg napitka. Ona nam predstavlja pravu uvertiru za nastupajući srećan dan, a što je najvažnije, učvršćuje svakodnevne komšijske odnose, koji su kao lijek potrebni u ovom vremenu opšte otuđenosti u kojem živimo.
Eto, to bi bile te "SITNICE" koje život znače.
Ako sam vas, dragi moji čitaoci, bar malo uspio uvjeriti u to i ponukao da i vi otkrijete te "sitnice" u vašoj svakodnevnici, biću neizmjerno srećan!
Đuro (Pere) Trkulja, Lušci Palanka, pod Grmečom
(Priča "Sitnice koje život znače" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)