Gojko Banović, zaboravljeni majstor kratkih priča i reportaža

Podsjećanje na novinara "Politike", rođenog u Prijedoru, koji je svoj cijeli radni vijek proveo u vozovima, prenoćištima, kasabama i krčmama, prikupljajući priče...

Njegov novinarski opus naročito je interesantan. Za beogradsku "Politiku" Banović je napisao preko stotinu reportaža, razgovora i priča sa običnim ljudima iz cijele tadašenje Jugoslavije. Iako mu je Beograd bio baza, ovaj neumorni i uvijek znatiželjni novinar cijeli svoj vijek proveo je u vozovima, prenoćištiima, kasabama, krčmama, gdje se susretao sa najnevjerovatnijim situacijama, ljudima i njihovim pričama.

"Dođeš u nepoznatu varoš u jesenje predzorje, oko četiri sata. I moraš na stanici da sačekaš jutro, jer svijet još spava tvrdim, provincijskim snom. Uđeš u čekaonicu, tjeskobnu i hladnu, a tu neko rče na klupi, i taj neko zaudara na znoj i struganu rotkvu. Sjedneš na kraj klupe, upreš laktovima u koljena, a glavu podbočiš šakama i misliš kako si gadnu profesiju izabrao - da hodaš po svijetu i svuda svoj nos zabadaš, kao krmača", napisao je  u jednom od svojih tekstova Banović.

Na drugom mjestu on kaže: "Putujem i pišem u novinama o svemu što vidim i čujem. Za to sam plaćen i od toga živim, kao što svako od nečeg živi: neko vodi knjigovodstvo, neko čisti odžake, neko zavlači ruke u tuđe džepove... Nemam radnog vremena, ne stojim u činovničkim redovima za tramvaje i trolejbuse, niko me ne poziva na odgovornost zbog zakašnjenja od pet minuta. Danas ovdje, sutra tamo, vazda nešto novo, a ne svakog dana isti sto, ista lica za stolovima, iste molerske šare na zidu. Uživanje jedno, tvrde ljudi. Ima u tome istine, ali veoma malo. Jer svako svoju muku zna..."

U rubrici "Iz naftalina" ranije smo se već prisjetili sjajne Banovićeve reportaže o Luji Kočiću, stvarnom junaku pripovjetke "Jablan" Petra Kočića, a danas vam donosimo priču "Mrav" iz zbirke "Važno je biti važan" iz 1960. godine, koja savršeno ilustruje majstorski stil ovog, danas već prilično zaboravljenog pisca i novinara...

Izvor: Printscreen

.....

MRAV

Ljudi u snu hrču, smiju se, škripe zubima, čitave govore drže, a jednom, u jednoj varoši na jugu, jedan čovjek se pred zoru digao iz kreveta, tresnuo pesnicom prvo u orman, zatim u ogledalo iznad umivaonika, razbio ga i vratio se u postelju. Poslije toga ja sam samo žmurio, a on je othukivao jedno pola sata i opet zaspao. Ustao je prije mene, obrijao se ispred neispucalog krajička ogledala i ćutke izašao napolje. Za njim je ostao čaršav prošaran mrljama krvi od njegovih prstiju. Bojim se toga, tih trenutaka kad iz nepoznatih ljudi progovara sila kojoj se ne može gospodariti, i noćas opet želim da sam prenoćim u ovoj hotelskoj sobici. Portir mi je obećao da će nastojati da ovaj drugi krevet nikome ne izda, ali posljednji voz, što dolazi u varošicu tačno u ponoć, donese ponekad mnogo gostiju koji traže konak. Naročito ovako uoči pazarnog dana.

Svjetlost sam pogasio, ležim u mraku i slušam: kroz otvoren prozor dopire odozdo iz dvorišta neka lupa kao da neko istovaruje drva. I čuju se dva muška glasa, jedan pominje nekakve cipele, drugi psuje nekoj ženi trideset bogova i nožem joj prijeti. Malo poćute, pa prvi opet počne o cipelama, a drugi o ženi. Valjda su pijani.

Upalih lampu i pogledah na sat: dvadeset do jedan. Ključ je u vratima, sobu sam zaključao. Mislim da jesam, a možda se i varam. Skočih da provjerim, a u tom neko cimnu kvakom i pokuca.

Proljeće se pretapalo u ljeto i u sobi je bilo toplo, a on smjesti svoj kožni kofer između stola i kreveta i odmah zatvori prozor. Skide šešir, sinu mu ćela oivičena zavojem sijede kose iznad ušiju.

- U hotelu nema više nijednog slobodnog kreveta, noćas moramo zajedno. A od čega vi bolujete?

Pitanje me iznenadi. Ali odmah mi pade na um da je portir možda slagao da sam ja bolestan da bi ovog odvratio od moje sobe, pa i sam slagah:

- Bubrezi mi nisu u redu.

- Švajcarci imaju jedan nov i odličan lijek za bubrege.

Reče on i kako se taj lijek zove i kako se upotrebljava. Pomislih da je ljekar, ali u daljem razgovoru saznadoh da nije, nego - direktor jedne ciglane u jednoj varoši ovdje u sjevernoj Bosni. Vraća se iz Zagreba, sa službenog putovanja. Dovde je došao vozom, a odavde nastavlja sutra put autobusom.

Prvi utisak, prilično leden, poče da se puni intimnošću, neobičnom pri susretu ljudi koji se ne poznaju. U sobi nije bilo česme, pa me čovjek zamoli da mu polijem iz bokala da bi se umio nad kantom za prljavu vodu.

- Ne volim da se iz lavora zapljuskujem - reče brišući se svojim peškirom izvađenim iz kofera.

Onda priđe svom krevetu, prevrnu jastuk, zavrati jorgan, mahnu rukom preko donjeg čaršava. Gleda je li posteljina čista, kao što sam i ja gledao.

- Ima li u ovoj sobi mrava?

- Kakvih mrava?

- Pa mrava, običnih mrava.

Znam da stjenice mogu da istjeraju čovjeka iz sobe, znam da su vaške opasne, buve dosadne, ali još ne čuh da se neko prvo za mrave raspituje. Biće da su mu u nekom hotelu jada zadali, a možda je posrijedi i neko vjerovanje, vradžbina, tako nešto. Svakakvih ljudi ima.

A nije to, nego jedan događaj u ratu.

Čuo sam dobro, a i čovjeka dobro pamtim: trepavice rijetke, odijelo pepeljasto, cipele duboke, a mjesto gornjih rupica imale su njegove cipele one starinske kukice za pertle. Našli smo se slučajno, kao što se po hotelima mnogi susreti slučajno dešavaju, a onaj hotel bio je na sprat i jednom stranom okrenut prema Savi i Slavoniji, a drugom prema Bosni.

Čovjek je Bosanac, rođen u jednom selu pod Kozarom na ovoj strani do Save. To je potrebno da se kaže, jer u Prvom svjetskom ratu gazio je on po svim bojištima na koja su bacane bosanske regimente. Sa srpskog fronta ponio je ožiljak od kuršuma iznad koljena lijeve noge i sjećanje na civile što su, zatvoreni u jednoj crkvi u Šapcu, jeli voštanice i pili zejtin iz kandila; na Galiciji se kiselio dan i pola noći u žabokrečini pod jednim mostom, a kozačka konjica tutnjila iznad njega; na Soči ga je italijanska granata zbacila sa kreveta u bolnici.

U Drughom svjetskom ratu putevi ovog čovjeka bili su mnogo kraći - od Kozare do Grmeča. Dobro ih je poznavao, jer se od mladosti bavio lovom i divljač progonio po prostoru između Save, Vrbasa i Une. Nije bilo hajke na vukove u kojoj on nije bio, a u sezoni lova znao je i radnim danom da zatvori svoju kovačnicu na raskršću i s puškom krene u brda ili u ritove pokraj Save.

- Sviće, a ti, mokar od rose, oprezno ideš kroz šumu. Korakneš, pa staneš i strpljivo čekaš iza nekog šiblja. Utom tetrijeb slijeće s drveta da na zemlji potraži sebi doručak. Ti pušku oku, a on kao strijela nekud šmugne. Tražiš ga, zaviruješ u grmove, dižeš glavu i gledaš po drveću - nigdje tetrijeba - Gdje si se zavukao i pritajio, mangupe jedan šumski? Slabo leti, ali odlično vidi i čuje, i veliki je vještak u skrivanju... Ja sam se u šumi i rodio, mati mi išla s ocem u planinu da doveze kola drva i u šumi je bolovi stigli. Otjera oca od sebe, da je ne gleda, a ona se zavuče u jedan gustiš i tamo se porodi. Onda zovne oca, pa je on natovari na kola, odozgo na drva, veže je užetom za cjepanice da ne bi pala, a mene ubaci u torbu kao pogaču. Usput ja nijesam ni pisnuo, pa je otac skidao torbu s leđa i gledao da li sam živ. To su sve njih dvoje, otac i mati, pričali kad sam odrastao... A u šumi sam sebi i ženu našao. Bio sam u lovu i pucao na jednog jastreba. Padne jastreb, ali samo je ranjen bio i koprcao se na bukovom šušnju. Zgrabim ga, a on mi kljunom probije žilu na desnoj ruci. Krv nisam mogao da zaustavim, pa požurim lugarevoj kući, nije bila daleko. Lugareva ćerka zavije mi ranu, ruke su joj bile punačke, bijele i gole do lakata, a kad se nasmije, u obrazima joj se ukažu okrugle udoljice. Volim joj one udoljice i danas, iako su obrazi odavno uvenuli.

Ležim nalakćen na jastuk, a čovjek sjedi na svom krevetu oslonjen leđima na zid i palcem lijeve ruke pokazuje mjesto gdje je, prije četrdeset i nekoliko godina, jastreb svoj kljun zabo. Jastreb je vratio ranu na ranu, ali je mladića lugarevom ćerkom oženio. Ptica je skapala, a mladiću rana zarasla i žena ostala.

A i ono s mravom u šumi se dogodilo.

Stojeći u šupljoj bukvi, čovjek ništa nije mogao da vidi, ali je čuo: kako se Nijemci pištaljkama dozivaju po šumi i ubijaju one što nisu mogli da se za vojskom probiju iz obruča oko Kozare, kako napuštena goveda riču i psi zavijaju. Strugao je noktima bukvu iznutra i suvu trulež jeo, a mjesto vode gutao sopstvenu pljuvačku, dok su mu žlijezde pljuvačku lučile. A ljeto je bilo, i vrućina.

Tako pet ili šest dana, a možda i više. U bukvi je stalno bila tama, pa se smjenjivanje dana i noći nije moglo pratiti. Sjesti nije mogao, nego bi samo koljena i krsta odbočio o bukvu, a za glavu je bilo toliko prostora da je mogla samo malo da se nakrene na jednu ili drugu stranu. Čovjek se tako, na trenutke, i snu predavao.

Tu je, u uvu, živo nešto. Miče se, grebe, dumbara strašnije od topova na Dnjestru, Pijavi i ovdje u Kozari. I sve dublje unutra, burgija i probija se, valjda u mozak hoće. Vrti čovjek glavom, zavlači vrh prsta u uvo, živina neće napolje. Samo se malo primiri, pa opet.

- Velim ja sebi: sad ćeš ti, Božo Bujiću, poluditi. Sjeti se, Božo, sinova, ćerke svoje i poželi im da ovo prežive. Poželi to i svom narodu našem, dok si još pri sebi... A nije Božo Bujić poludio, nego se prekrstio, pa se dugo, dugo natezao dok je iscjedio nekoliko kapi mokraće iz sebe, u šaku iscijedio, lupio se po uvu i živinu istjerao iz glave. I zgnječio je prstima, mrav je to bio, onaj krupni, šumski mrav, bar tako je izgledalo. Sitno i nejako stvorenje, čovjek dune i otpiri ga, a zamalo to stvorenje nije Božu Bujića od pameti rastavilo.

Diže se Božo Bujić, izvadi iz kofera paklo vate, napravi dvije loptice i začepi uši.

- Dlakave su mi uši, ali mrav se kroz dlake lako provlači. Evo i vama, što da se bez potrebe budite?

Lampa na noćnom ormariću još gori.

A mi ležimo, okrenuti jedan drugom. Razgovor se nastavlja: o šumi, lovu i novom švajcarskom lijeku za bubrege.. Zbog vate u ušima čini mi se da sam gluv, pa vičem...

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)