Kratka istorija sela u okolini Banjaluke koje je nekada vrvjelo od života, a od početka 1970-ih potpuno je opustjelo...
"Šljivno je naseljeno mjesto na području grada Banjaluke, Republika Srpska, BiH, bez ijednog stalno nastanjenog stanovnika. Ovo naseljeno mjesto pripada mjesnoj zajednici Pavići..."
Ovo bukvalno piše u šturom članku na Vikipediji o selu Šljivno, na Manjači, koje je 1959. godine imalo 115 domaćinstava, sa oko 1.580 stanovnika, a već desetak godina poslije potpuno je opustjelo.
Šljivno je jedno od sela donjeg Zmijanja, na oko 25 kilometara jugozapadno od Banjaluke. U istorijskim spisima, prvi put se spominje 1541. godine. Njegovi stanovnici uglavnom su se bavili stočarstvom, ali je mjesto bilo pogodno i za uzgoj voća, naročito šljiva, po čemu je selo i dobilo ime.
Od 19. vijeka po Šljivnu se zvala se i pravoslavna parohija, koja je obuhvatala Dobrnju, Šljivno i Zelence. Interesantan tekst o Šljivnu i svečanosti osvećenja zvona u ovom selu objavljen je u Bosansko - hercegovačkom istočniku, aprila 1891. godine.
"U parohiji Šljivnu stanuju sami Srbi pravoslavne vjere. Oni su zdravi i marljivi u težačkom poslu. Do starinskih srpskih narodnih običaja drže mlogo. Kao što je dan-danas svugđe Srbin težak, a bogme uopšte svak materijalno malaksao, tako su i žitelji pomenute parohije dosta opotrebili, mada im je zemljište dosta plodno i za težakluk zgodno", navodi autor teksta P. S. Ivančević.
U nastavku on opisuje starine koje se mogu naći na području te parohije. Za brijeg u Dobrnji, koji narod zove "gradina", autor pretpostavlja da je nakada bio utvrđeni grad, navodeći da se u blizini te "gradine", na njivi zvanoj Plazaj, "svake godine na bijeli petak održava srpski zbor gdje se silna Srbadija iskupi".
U Zelencima, koji su "dobili ime po kralju Zelenku", nalazile su se dvije, tri razvaline, a tu je bio i jedan nadgrobni krst, oko metar i po visok, sa pola metra debljine, bez ikakvog natpisa...
"Vele, da je jedan Srbin u tom krstu našao silne novce, a pripovijeda se ovako: Bio je jedan siromašak, te nigdje pod Bogom milim ništa nije imao. Upravo uoči sv. Đurđa, svog krsnog imena pođe da dijete proda, te da krsno ime proslavi. U putu sjedne i prevari ga san, te zaspe. U snu mu se nešto javi i rekne mu da ide k' pomenutom krstu, te da će naći novaca, što ovaj siromašak i učini - i zbilja nađe, i veselo se vrati kući slaviti svoje krsno ime".
Na jugozapadnoj strani Dobrnje je izvor Kadina voda. Ivančević prenosi narodno predanje, prilično jezivo, o tome kako je ova voda dobila ime.
"O imenu iste vode narod pripovijeda ovako: Igrala se djeca kod goveda, pa ti jednom izaberu između sebe jednog kao kadiju i ovaj bi svima za sve sudio. Skup im bijaše kod pomenute vode. Taj ti njihov kadija osudi jedno dijete na vješala, te ga zbilja i objese. Roditelji toga djeteta tuže dječinjeg kadiju, ali mu sud ne učini ništa. I od to doba dobi ime, Kadina voda..."
Jugozapadno od Kadine vode, u selu Šljivnu, na jednom povisokom brijegu nalazila se stara, drvena crkva, hram sv. Blagovještenija, koja je po narodnom pripovijedanju izgrađena još polovinom 18. vijeka.
"Crkva je devet metara dugačka, a sedam metara široka. Unutrašnjost iste slabo je urešena. Mjesto gdje sama sv. mati crkva postoji jeste lijepo i romantično..."
Na kraju, opisana je i ceremonija osvještavanja zvona, održana 25. marta 1891. godine.
"Zvono je bez krune teško 205 kg, a košta 380 forinti. Pri svetoj liturgiji govorio je, moralno-religioznog sadržaja propovijed g. German Jovanović, monah. Ista je tako dirnula prisutnu Srbadiju, da ih je bilo koji su zaplakali...
U dva i po sahata bio je objed, kog je srpska pravoslavna opština šljivanska priredila. Pri objedu je palo više različiti zdravica; pošlje objeda srpskom veselju ni kraja se nije znalo. Nu ipak je sve bilo u najvećem redu. Srbadije je bilo sa svije strana okolni sela", navodi se na kraju teksta iz 1891. godine.
Seoski crkveni zborovi na Manjači i Zmijanju, poput gore opisanog, bili su naročito slikoviti, ponajviše zbog čuvene, prelijepe nošnje žena sa Zmijanja. Sjajnan opis o tome ostavio je etnolog Milan Karanović:
"Pažljiv ispitivač, kad duže vremena posmatra zmijanjsku žensku nošnju na seoskim crkvenim zborovima, zanese ga njena ljepota i slikovitost. Jer tu ima prilike da vidi na stotine djevojaka i žena, kad su obučene u svečano odijelo, koje zovu zborarsko ili crkvarsko ruho. Najviše zasjenjava oči šarenilo različitih vezova na bijelom platnu, za koje se rekne, da je bijelo kao prepadani snijeg.
Ne zna se, što prije da pogledate ili što više posmatrate: da li različitost i ljepotu vezova na rukavima, njedrima i maramama na glavi i simetričnost geometrijskih šara, ili prelijevanje umjetnički složenih i skladnih boja. Ili da se divite izrazitosti struka i stasitosti ovih planinki u gornjoj suknenoj haljini - zubunu - bez rukava, koji se ne sapinje, svakako iz težnje, da se što više ističu vezovi.
Naročito svraća pažnju podnu zubana komad plave čohe, širok za podlanicu, sa svilenim vezom, izmjenično sa zlatnotkanim i srebrenotkanim trakama i staklenim bobicama - đinđuvama - raznih boja, jer to se sve blješti na suncu. Ne zna se, da li više zanosi oči prednji zastor - pregača - sa utkanim šarama probranih i složenih boja; ili bijele marame – bošče - na glavama žena i na široko sitan vez sa širokim komadom crvenog platna - maveza - i komada plave čohe, a raširena je bošča na leđima, štono reknu, kao labudova krila.
Blista se nakit od starog srebrenog novca na prsima, kapi i niz kosu djevojaka i na prsima i pasu - tkanine - mlađih žena: sve je to sa ukusom i pažljivo izrađeno i čini divnu harmoniju kroja, različitih vezova sa svilom i vunom i umjetnički probranim i složenim bojama na ovim kršnim i naočitim planinkama.
Čisto je nevjerovatno, da je to sve smišljala i izrađivala žena, koja ne zna ni čitati ni pisati. Nije ni čudo, da su dvije Beograđanke, koje su troškom Kraljevog Fonda za narodno prosvećivanje održale u ljetu 1925. niz predavanja u ovim krajevima, rekle u jednim beogradskim novinama, da žene ovih krajeva tako obučene izgledaju ko kraljice..."
Vratimo se Šljivnu... Dvorazrednu osnovnu školu ovo selo dobilo je 1927. godine, a pohađala su je djeca iz Šljivna, Dobrnje, Vilusa i Zelenaca. Radila je do izbijanja Drugog svjetskog rata, a ponovo je pokrenuta 1947. godine.
Sa svojim zaseocima Divljaci, Ratkovići, Miletići, Maleševići, Klincovi, Trebovci, Stanivukovići i Nešići, selo je 1959. godine imalo 115 domaćinstava, sa oko 1.580 stanovnika, od kojih 160 školoobavezne djece, navode pojedini izvori o ovoj školi.
Djelovalo je krajem 50-ih da stanovnici Šljivna i cijelog tog kraja imaju svijetlu budućnost. Međutim, ubrzo se desilo nešto potpuno nevjerovatno...
......
U prvoj polovini 1960-ih, vlasti bivše SFRJ, nakon "otopljavanja" odnosa sa SSSR-om, odlučile su da obogate svoj oružani fond, pa su od Moskve naručili 100-ak savremenih (naravno i skupih), amfibijskih tenkova PT-76. Ovi tenkovi, osim po kopnu, mogli su bez problema da se probijaju kroz rijeke i jezera. Jugoslovenske vlasti brzo su morale da smisle i lokaciju na kojoj bi se vršila obuka. I, izbor je pao upravo na Šljivno, Dobrnju i okolna sela!
Krajem 60-ih i početkom 70-ih stanovništvo cijelog ovog područja je iseljeno, uglavnom u Vojvodinu, a na mjestu njihovih ognjišta formiran je vojni poligon Manjača, jedan od najvećih vojnih poligona u SFRJ. A, na području Šljivna stvoreno je vještačko jezero za testiranje amfibijskih tenkova! Prema nekim glasinama, raseljavanje je učinjeno zbog "ideološkog zastranjenja" lokalnog stanovništva...
Poligon JNA na Manjači uspio je da "sastavi" 20-ak godina...
Izbijanjem ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih tenkovi PT-76B intezivno su korišćeni, najčešće kao vatreno oruđe za podršku pešadije. Nije poznat primjer da su tokom borbi korišćene mogućnosti ovog vozila za savladavanje vodenih prepreka. Nakon rata tenkovi su rashodovani.
A, u Šljivnu, više nije bilo ni stanovnika, niti "moćne" JNA - ostalo je samo vještačko jezero...
....
Od 2000-ih poligon na Manjači koriste oružane snage BiH. Nakon rata, na mjestu stare drvene crkve obnovljena je seoska crkva u Šljivnu i to je danas jedina "živa" građevina u seoskom ataru. Mjesno groblje u Malom Šljivnu sa starim spomenicima u vidu stećaka je pod zaštitom i proglašeno za nacionalni spomenik Republike Srpske.
Nadu da bi Šljivno ponovo moglo da oživi, ipak, daje projekat Turističko-rekreativnog centra "Manjača", koji je Gradska uprava Banjaluke predvidjela na lokaciji bivšeg "tenkovskog" jezera, sve sa pješčanim plažama i ladarama...
Centar se otvara upravo danas, prvi utisci i fotografije obećavaju, tako da - držimo palčeve za Manjaču i za Šljivno!
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)
