Da li ste znali da je 1878. bilo oko 100 kuća crnaca u Ulcinju?! Tamošnji pomorci bavili su se trgovinom robljem sve do balkanskih ratova, a posljednji pravi crnogorski crnac, legendarni Rizo Šurla, preminuo je 2002. godine
Crnogorci, a crnci? Zvuči nevjerovatno, ali kada pričamo o bogatoj istoriji grada Ulcinja, ne možemo zaobići priču o afričkim robovima koji su tu pronašli svoje utočište.
Njihovi potomci mogu se i danas sresti u najjužnijem crnogorskom gradu, iako ih je tokom vremena ostalo veoma malo.
Kada je Berlinskim kongresom 1878. Crna Gora priznata kao dvadeset i sedma evropska država, u Ulcinju je, kažu, postojalo stotinu crnačkih kuća. Već 1928. bilo ih je samo pet.
Danas se crnci se teško mogu sresti na gradskim ulicama. Posljednji pravi crnac, legendarni Rizo Šurla, preminuo je 2002. godine.
Crnačko stanovništvo u Ulcinj je u šesnaestom vijeku donijela nesreća, kada su ih gusari doveli kao robove na svojim brodovima.
Ulcinjski gusari imali su tijesne veze sa gusarima iz Alžira, Malte i Tunisa, a u 17. i 18. vijeku bili su strah i trepet Mediterana.
U ulcinjskoj istoriji stoji zapisano da se 1571. godine, nakon što su Turci zagospodarili ovim gradićem nedaleko od ušća Bojane, tu naselilo 400 berberskih porodica sa sjevera Afrike. Odlazili su često do Sudana i Konga, i od tamo silom dovlačili muškarce i žene, pa ih prodavali na Trgu robova u Ulcinju, koji je bio najčuveniji na Jadranu.
Tu su dovodili robove za prodaju sa svih strana, pogotovo iz mnogih primorskih gradova. Kažu da su tu prodali i Servantesa i njegovog brata Rodriga. Robovi su bili prisiljeni da služe po bogatim kućama, ali su vremenom dobijali slobodu, uzimali crnogorska imena i prezimena, narodnost, ali ostajali vijerni islamu, piše "Blic".
U knjizi „Ulcinj u Osmanskoj imperiji“, publicista Mustafa Canka piše da su se neki jednostavno prezivali Arap (crnac) ili su preuzimali prezimena brodovlasnika i kapetana koji su ih doveli iz Afrike u Evropu.
Odijevanjem se nisu razlikovali od ostalih, oblačeći se „po turskom“ kako je bilo uobičajeno u ta doba.
Prof. dr Đurđica Petrović, jedan od najznačajnijih etnologa druge polovine XX veka, u svom ekspozeu piše da je u Ulcinju 1878. bilo oko 100 kuća crnaca. Toliki broj Afrikanaca, prema njenim navodima, bio je rezultat prestiža ulcinjskih velikaša jer je veći broj posluge značio i veću reputaciju familije.
U svom radu, Petrović podsjeća da su ulcinjski pomorci i poslije 1878. nastavili trgovinu robljem sve do balkanskih ratova i da su poznata imena petoro trgovaca iz tog perioda.
U nekim istorijskim aktima pominje se i dobrovoljni dolazak crnaca, poput poznate crnkinje Zahre iz Sudana koja se udala za Ulcinjanina Hadži Halil Ficija, koji je tada bio major u turskoj vojsci.
POSLJEDNJI CRNOGORSKI CRNAC
U toku Drugog svjetskog rata među velikim brojem partizanskih boraca iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije našao se i crnac Rizo Šurla, iz Ulcinja. U jednoj od borbi bio je ranjen, pa ga drugovi odvedoše u partizansku bolnicu i dadoše mu prvu pomoć.
Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesi se u bolnici i tokom obilaska ranjenika ugleda Riza, pa se prilično iznenadi.
– Odakle ste vi, druže – upita ga ona.
– Iz Ulcinja – odgovori Rizo.
– Gdje je taj Ulcinj, u kojoj državi Afrike – upita opet Jovanka.
– Nije u Africi, drugarice Jovanka – reče joj Rizo.
Jovanka se za čas zamisli, pa opet upita: „A što ste vi po nacionalnosti?“
– Crnogorac! – reče joj Rizo ponosno.
– Hm! – opet se zamisli Jovanka, pa nastavi:
– Nisam znala da su Crnogorci crnci! Mislila sam da su bijelci, ovako, kao mi!
Rizovi potomci i danas su u Ulcinju. Mario Šurla (51), Rizov sin, ima kratku, kovrdžavu kosu i visok je skoro dva metra. On i njegov sin Rizo pripadaju čistokrvnoj lozi afričkih crnaca.
"Riza su sa šest godina poveli u Dubrovnik, kod bogatog trgovca Đuste Težaka, ali ne da bi radio već zbog atrakcije. On ga je čuvao, hranio i školovao. Kasnije je kod Težaka radio u tamošnjoj kafani Dubrovnik kao pomoćni radnik. Život ga je potom odveo prvo u Zagreb, gdje je radio kao konobar u hotelu Esplanada, a potom i u beogradskom Mažestiku", priča Mario očev životni put.
Za vrijeme rata, Rizo je u Beogradu radio kao fotograf da bi se 1944, prijavio za Sremski front, gdje je i bio ranjen.
Poslije rata, Rizo se vratio u Ulcinj. Radio je kao konobar u Jadranu a 1952. otvorio fotografsku radnju kao porodični biznis.
Oženio se i Ulcinjkom Nadom i tako prekinuo običaj da se crnci žene isključivo crnkinjama koje su isto kao on stizali u Ulcinj. Za dvadeset godina nikla je radnja na Pristanu, ispod prvih zidina Starog grada.
Tu je Rizo svakog dana uzimao svoj fotoaparat i odlazio na posao. Mještani pričaju da su sa Rizom svi htjeli da se slikaju.
Svi crnci koji danas žive u Ulcinju, kako kaže Mario, direktni su potomci njegovog dede, ali su on, njegov sin Stefan i bratanić Renato, jedini potomci sa muške strane.
Ulcinjski crnci prezimena su uglavnom dobijali po porodicama u kojima su služili i živeli. Tako je bilo i sa Marijevom familijom.
"Rizo mi je govorio da su naši preci služili kod ulcinjske familije Šurla. Otuda nam i prezime. Rizo je kasnije uz Šurla dodao i Arap kao drugo prezime. Njegov brat Dželjo i bratanić Džani prezime Šurla, zamijenili su prezimenom Arap. Ja sam zadržao samo Šurla kao uspomenu na našu prošlost", priča Mario za podgoričke "Vijesti".
Riza Šurla preminuo je 2002. godine, i uprkos tome što pravih tamnoputih potomaka afričkih robova skoro da više nema u Ulcinju, ostali su fakti koji će još dugo podsjećati da je na ovdašnjem prostoru nekada živjela crna populacija.
