Dirljivo podsjećnje na težak period kroz koji je Banjaluka prošla za vrijeme rata, ali i na veliku humanost Novosađana prema učenicima i nastavnicima iz grada na Vrbasu...
U monografiji "Škola u tri vijeka" Dragana Kovačevića, posvećenoj banjalučkoj Osnovnoj školi "Dositej Obradović" (bivša "Kasim Hadžić"), ratni direktor te škole, cijenjeni banjalučki prosvjetni radnik Slavko Guzijan (1934 - 2017), opisao je putovanje njega i njegovih učenika, djece poginulih boraca, autobusom u Novi Sad, januara 1993. godine...
"Bili su, mora se priznati, teški i preteški uslovi rada. U gradu je vladala neimaština u svakom pogledu. Grad je bio bez struje i grijanja, a većina porodica je sa zebnjom i strahom svakodnevno pratila izvještaj sa ratišta o sinovima koji su bili u ratnim zonama. Helikopteri su svakodnevno slijetali u Borik, između kasarne Vrbas i dvorane Borik. Tu su stizali teški ranjenici, a kola hitne pomoći su ih preuzimala i odvozila u naš Medicinski centar, gdje su vršene teške operacije, a ranjeni mladići ostajali su bez ruku i nogu, pa i drugih dijelova tijela. Roditelji tih nesretnih momaka, kao i ostali građani, živjeli su u izuzetno teškim uslovima, ostali bez posla, fabrike nisu radile, a devalvacija dinara je bila takva da je, sjećam se dobro, nastavnik za svoju platu mogao da kupi jednu šibicu. Mislim da je ovim sve rečeno, kakav je standard bio i kako su ljudi preživljavali te teške ratne dane, a da ne govorim o onim čiji su sinovi poginuli u ratu ili su teško ranjeni", navodi Slavko Guzijan.
U nastavku Guzijan piše da ne voli da se sjeća tih strašnih ratnih dana, ali da je kao direktor škole morao da poduzme nešto kako bi koliko toliko ublažio jad, tugu i žalost... Dosjetio se kako je njegova škola prije rata sarađivala sa svim školama iz bivše Jugoslavije u sklopu manifestacije "Susret prijateljstva škola Jugoslavije". Odlučio je da zamoli prijateljsku školu "Jožef Atila" iz Novog Sada da u posjetu primi učenike poginulih boraca iz Banjaluke. Iz novosadske škole stigao potvrdan odgovor! Guzijan tada kreće u akciju organizovanja sedmodnevnog boravka banjalučkih učenika u Novom Sadu.
"Nije to bilo lako uraditi, a koliko je to bilo odgovorno, znajući da djeca moraju proći kroz Koridor-Brčko. Trebalo je obezbjediti autobus, a rat je, nema autobusa, nema goriva, nema ništa, a treba nešto uraditi. Uz svesrdnu pomoć Ranka Bašića, nastavnika naše škole, koji je završio studije u Novom Sadu i koji je poznavao puno ljudi u tom gradu, uspjeli smo uraditi ono što bi malo ko mogao uraditi u tim teškim danima. Pronašli smo autobus i gorivo i krenuli sa djecom palih boraca prema Novom Sadu.
Bio je to početak januara 1993. godine. Krenuli smo u ranim jutarnjim satima prema Novom sadu. U neposrednoj blizini Brčkog zaustavila nas je naša vojska. Vidim izlaze iz zemlje, iz bunkera, a vojni starješina nas s prijekorom dočeka pitanjem: Kud' ste pošli sa tom djecom, vidite li vi da ovdje svakodnevno padaju granate i da se može desiti da svi izginete? Tad i mene uhvati strah i počeh o svemu da razmišljam, ali ne odustajem od plana. Vojska nam naredi da što prije krenemo i da se nigdje ne zaustavljamo dok ne pređemo Raču. Tako smo i uradili i prvi odmor nam je bio negdje oko Sremske Mitrovice. U Novi Sad smo stigli u suton..."
Guzijan piše da su ih kolege iz OŠ "Jožef Atila" izuzetno srdačno dočekale sa svojim učenicima. Oni su već bili napravili i raspored za banjalučke mališane kako bi im sedmodnevni odmor u Novom Sadu što ljepše prošao.
"Svakodnevno sam se satajao sa našom djecom i pitao ih: 'Kako vam je? Jeste li zadovoljni?' A od njih sam dobijao odgovore: 'Sve je u superlativu.' Tih sedam dana za našu djecu su bili nezaboravni, imali su tople domove, još toplije drugove i drugarice, a obroke su im domaćini pravili po njihovoj želji. Tako su na kratko vrijeme zaboravili sve jade koje su preživjeli u našoj Banjoj Luci", navodi Guzijan.
Kolege nastavnike iz Novog Sada interesovalo je sve šta se tih dana dešavalo u Banjaluci, a kada su saznali da "nemamo bukvalno ama baš ništa, sem volje za život", krenuli su u skupljanje hrane za svoje nesretne kolege u Banjaluci, prisjetio se Guzijan.
"I vjerovali ili ne, u akciju su se uključile sve novosadske osnovne škole i za kratko vrijeme sakupili su puna kamion hrane za nas. Za našim autobusom iz Novog Sada išao je pun kamion hrane. Novosađani su nas ispratili suznih očiju sa željom da sretno stignemo u naš grad, u našu tad mračnu i hladnu Banju Luku, jer tada nismo imali ni svijetla ni grijanja. I hvala Bogu, stigli smo i istog momenta se javili kolegama u Novi Sad sa neizmjernom zahvalnošću za sve što su uradili za našu djecu i kolektiv..."
Djecu su pred školom dočekale majke, a svaki učenik je nosio tereta koliko je mogao ponijeti. Nosili su poklone od svojih drugova - toplu odjeću, obuću i hranu. Hrana koju su banjalučki učitelji dobili od kolega iz Novog Sada podijeljena je na jednake dijelove svim zaposlenima u školi. Poslije ove, izuzetno uspješne posjete, planirana je i naredna posjeta - osnovnoj školi "Đorđe Natošević" u Novom Sadu.
"Kada je autobus prepun djece poginulih boraca stigao pred školu Đorđe Natošević, čekalo nas je mnogo učenika sa roditeljima iz škole Jožef Atila, s molbom da naši učenici ponovo budu njihovi gosti. Međutim, držali smo se plana i djeca su smještena u porodice učenika iz škole Đorđe Natošević. Tom prilikom jedan učenik se ipak 'izgubio'. Prilikom prozivke i provjere gdje je ko smješten nije se pojavio. Na sreću, ubrzo se pojavio u pretnji porodice učenika iz škole Jožef Atila kod koje je boravio prilikom prve posjete... I ovaj put, naša posjeta Novom Sadu trajala je sedam nezaboravnih dana. Ispraćaj je ponovo bio dirljiv, a učenici su Banjaluku stigli sa mnogo darova dobijenih od svojih novosadskih drugova", navodi Slavko Guzijan u tekstu "Škola u ratnim uslovima", objavljenom u monografiji o Osnovnoj školi "Dositej Obradović" u Banjaluci.
