Od posljednje erupcije u kojoj je stradala polovina stanovnika prošla je 241 godina, ali mještani ne dozvoljavaju vulkanu da određuje njihovu budućnost.
Za stanovnike Aogašime, ostrva udaljenog oko 320 kilometara južno od Tokija, 1785. godina ostala je zauvijek upisana u istoriju. Iako današnji mještani nisu bili živi kada se dogodila najsmrtonosnija katastrofa na ostrvu, dobro znaju šta se tada desilo. To ih, ipak, nije odvratilo od života na aktivnom vulkanu.
Prema istorijskim podacima, tlo je počelo da podrhtava 18. maja 1785. godine. Ogromni oblaci gasa i dima izbili su iz vulkana, izbacujući kamenje, blato i druge ostatke visoko u vazduh.
Do 4. juna svih 327 stanovnika ostrva bilo je primorano da pokuša da se evakuiše. U tome je uspjela tek približno polovina ljudi, dok su ostali stradali.
Vulkan na Aogašimi i dalje se vodi kao aktivan, pa stanovnici znaju da postoji mogućnost da se sličan događaj ponovi. Uprkos tome, spremni su da prihvate rizik i nastave život na ostrvu.
"Niko ne može da pobijedi prirodu"
Jedan od stanovnika sa kojim je "Smithsonian Magazine" razgovarao 2016. godine bio je Masanubu Jošida, tada četrdesetogodišnji državni službenik koji je na ostrvu živio već 15 godina.
Kako je tada objasnio, trudio se da ne razmišlja previše o mogućnosti nove erupcije.
"Niko ne može da pobijedi prirodu", rekao je Jošida.
Umjesto da se opterećuje mogućim opasnostima, usredsredio se na prednosti života u bujnom, zelenom raju koji je vijekovima ranije nastao od ostataka četiri preklapajuće vulkanske kaldere.
Veliki dio naselja nalazi se unutar spoljašnjeg zida kratera, pisao je Smithsonian Magazine 2016. godine.
Hranu kuvaju pomoću vulkanske pare
Ribolov je jedna od omiljenih aktivnosti stanovnika jer se ostrvo nalazi usred Filipinskog mora. Popularni su i planinarenje, kampovanje i plivanje, iako strme, stjenovite litice otežavaju prilaz vodi izvan luke.
"Zahvaljujući vulkanu, imamo i termalne izvore i geotermalnu energiju", ispričao je Jošida.
Posjetioci mogu da koriste prirodne saune, a hranu je moguće pripremati postavljanjem posuda iznad otvora iz kojih izbija vulkanska para. Na raspolaganju su čak šerpe i tiganji u kojima mogu da se kuvaju jaja i druge namirnice.
Ostrvo poljoprivrednika i ribara
Iako je Jošida radio kao državni službenik, mnoge njegove komšije bavile su se poljoprivredom i ribolovom.
Pored velikih zelenih površina, na ostrvu su u vrijeme objavljivanja članka radili destilerija šoćua, tradicionalnog japanskog alkoholnog pića, proizvođač soli, nekoliko prodavnica, prenoćište i radionica za popravku automobila.
Uprkos maloj površini ostrva, većina stanovnika koristila je automobile umjesto bicikala ili pješačenja.
"Ljudi izbjegavaju bicikle zbog snažnih vjetrova i kišovite klime. Ako ne umijete da vozite, morate da pješačite", objasnio je Jošida.
Aogašimu presijeca nekoliko puteva, od kojih većina krivuda središnjim dijelom ostrva. Ipak, život na ovom udaljenom mjestu potpuno se razlikuje od života u ostatku Japana.
Do ostrva brodom ili helikopterom
Jošida je zbog posla nekoliko puta godišnje putovao u Tokio. U vrijeme nastanka članka koristio je trajektnu vezu, dok je druga mogućnost bio prevoz helikopterom.
Međutim, gužva japanske prijestonice, koja je tada imala oko 13,4 miliona stanovnika, samo ga je podsjećala koliko cijeni mir i samoću na svom ostrvu.
"Često poslovno putujem na kopno, ali gužva me plaši. Jednostavno ima previše ljudi", rekao je.
"Na Aogašimi možemo da osjetimo veličanstvenu prirodu kakvu nije moguće doživjeti u velikim gradovima."
U trenutku kada je tekst objavljen, 2016. godine, vulkan je bio miran. Japanska meteorološka agencija tada je navela da od uvođenja sistema upozorenja 2007. godine za Aogašimu nije bilo izdato nijedno vulkansko upozorenje.
Za stanovnike ovog neobičnog ostrva svaki novi miran dan predstavljao je još jedan dan u raju - barem dok vulkan nastavlja da spava.
(Mondo.rs)