Ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu prije nekoliko večeri prisustvovao sam najboljem koncertu u životu.
Da ste te večeri u podnožju Kalemegdanske tvrđave anketirali okupljene fanove Nika Kejva, i pitali ih o religioznosti, ubijeđen sam da bi se ogromna većina izjasnila kao ateisti. Ili bi, u najboljem slučaju, odgovarali da su agnostici. A onda je na scenu izašao Kejv i već u prvoj pjesmi, "Get Ready for Love", bez ikakve zadrške počeo da hvali Gospoda, kao da je kakav sveštenik. Gotovo u svakoj noti, svakom instrumentu i stihu išlo je neko njegovo tiho ili glasno "Gospodi pomiluj".
To se na najogoljeniji način osjetilo u pjesmi "Joy", uz njegov glas i klavir. To je tužbalica od koje ti srce stane: dok opisuje "radosti života" koji je prožet najvećim mogućim crnilom i smrću sina, on uspijeva da pronađe tu radost samo uz opciju da klekneš na koljena i pomoliš se - jer u takvim trenucima ništa drugo i nije moguće.
A nažalost, Kejv je takvih lomova u životu imao napretek. Od heroinske zavisnosti do onog najgoreg, nepojmljivog gubitka dvojice sinova. To živ čovjek ne može da preživi i ostane normalan, osim rijetkih. Gledati ga i slušati dok sjedi za klavirom i pjeva, a ne osjetiti njegovu iskrenu ljubav za cijeli ljudski rod, praktično je nemoguće osim ako niste nekakav sociopata. Znojio se u tamnom odijelu na tridesetak stepeni, ali ruku bih u vatru stavio da je iz njegovog oka potekla i poneka stvarna suza. Nije to bila gluma i izvještačenost, nije to bio dio "entertejmenta" svjetskog selebritija koji dođe u zemlju takozvanog Trećeg svijeta da odradi posao, uzme pare i naguli, već duboka umjetnost proistekla iz iskrene, čiste boli.
Dok sam ga gledao, misli su mi odlutale na moj prvi susret s njegovim likom i djelom. Bilo je to preko filma Vima Vendersa "Nebo nad Berlinom", ostvarenja koje je takođe prožeto dubokim religijskim motivima. Film prati anđele koji lutaju podijeljenim Berlinom, slušaju ljudske misli i osjećaju beskrajnu otuđenost, ali ne mogu direktno da učestvuju u životu. Jedan od njih, Danijel, zaljubio se u artistkinju na trapezu i odlučio da se odrekne besmrtnosti kako bi postao čovjek - odnosno da bi osjetio pravu bol, ljubav i ljudskost. U ključnoj sceni filma, upravo u nekom mračnom klubu, Kejv sa The Bad Seeds svira "From Her to Eternity" - i u tom trenutku anđeo prelazi na stranu smrtnika. Ljudski život, sa svim svojim patnjama i mukom, ipak je vrijedniji od nebeske praznine.
Upravo je tu pjesmu Kejv odabrao kao drugu na tvrđavi. U Vendersovom filmu je u mislima istakao da neće pjevati o "njoj", ali bez "nje" ni anđelima, a kamoli običnim smrtnicima, život ne bi imao nikakav smisao. Ona je kao so - može se živjeti, ali je baš bljutavo.
Takvu vrstu "soli" moja gospođa je meni ponudila kupovinom ulaznica za ovaj koncert i to povodom 50. rođendana, pa mi je te večeri bila bliža možda više nego ikad. Iako Kejv uopšte nije po njenom ukusu. Štaviše, dok je bend grmio i prašio "Tupelo" - priču o gradiću poharanom tornadom u kom se rodio Elvis, Kralj - ona se zezala na račun vijesti tog dana kako je izvjesnu Jelenu muž zaboravio na granici. Podbadala me s osmijehom: "Bože, što ti mene nisi ostavio na granici?"
Smijao sam se njenoj opaski, ali i ona je bila svjesna da uživo gledamo nekoga ko je u današnjoj muzici najbliži pojmu kralja - ili možda nekog savremenog proroka.
Pitao sam se te večeri još da li stvarno postoji posebna veza između publike u Srbiji i Kejva o kojoj mnogi govore. I te kako je moguća. Od samog početka karijere dolazio je u Beograd, još kao mladi frontmen benda The Birthday Party. Godinama kasnije, na brojnim turnejama, stavljao je srpsku prestonicu kao obavezno mjesto, a u intervjuu engleskim medijima priznao je da mu je koncert iz 2017. godine u Areni bio nešto sasvim posebno.
Ali, ta veza nije samo u koncertima - ona ima i svoju krvnu, istorijsku nit. Gitarista koji je godinama sarađivao s njim i u Grindermanu i The Bad Seeds Džordž (Đorđe) Vještica, porijeklom je iz Like. Njegovi roditelji su odmah poslije Drugog svjetskog rata emigrirali u Englesku, gdje se Džordž i rodio početkom pedesetih. Ne znam šta je njegovog oca Nikolu i majku Martu natjeralo da odu - najvjerovatnije siromaštvo, mada je moguće i da su bili pristalice pobijeđene strane odane kralju. Ali, znam pouzdano da je više od trideset žrtava s njegovim prezimenom skončalo u ustaškom logoru Jasenovac. Nisu, svi bili Ličani - bilo je tu i Krajišnika ali ako poznajete imalo geografiju i istoriju tog našeg podneblja, znate da je to isti narod, danas razdvojen granicama dvije države, izranjavan istim istorijskim lomovima.
Nema sumnje da je upravo Džordž pričao australijskom velikanu o svom porijeklu i tom teškom balastu koji nosimo. Čitao sam negdje da je Kejv čak na jednom od ranijih koncerata u Beogradu i rekao publici: "E, imam i ja jednog vašeg ovdje". Kroz Džordža, Kejv je opipao puls naše kolektivne boli, pa nas možda zato i razumije bolje ili mi njega.
Koncert je trajao skoro dva i po sata, bez pravih pauza. Kejv je skakao s klavira na ivicu bine, penjao se na ruke publike tokom "Papa Won’t Leave You, Henry", potpisivao ploče i knjige fanovima u prvim redovima, bilo mu je nejasno glasno "pumpanje" iz mase, ali je kroz smijeh rekao da je "uvjeren da je to neka dobra stvar".
Potom se iz nasmijanog lica punog života u tren oka vraćao u onu mračnu, propovjedničku ozbiljnost. Nizale su se "O Children" i "Red Right Hand", vjerovatno najveći hit koji je dodatno popularizovala britanska serija "Peaky Blinders". Od starijih stvari odsvirao je još "Weeping song", a za sam kraj ostavio je "Into My Arms".
Počeo je sam, za klavirom. A onda u jednom momentu utihnuo i slušao kako je na hiljade ljudi - i ateista i vjernika - pjevalo njegove stihove iz petnih žila. Kejv je na kraju samo rekao: "Hvala" - i otišao.
A svi mi kod kule Nebojša smo zaćutali. Trajalo je kratko, samo jedan tren, ali u tom momentu smo bili svi jednako oduševljeni ljepotom Kejvove muzike i propovjedi o radosti života, ma koliko bio težak.
P.S. Kao da smo bili na liturgiji pod kalemegdanskim zidinama.
(MONDO)