Skandinavske ili "švedske usne" se prepoznaju po profilu!
Kod povećanja usana nije presudno samo koliko se hijalurona aplicira, nego i gdje će taj volumen završiti. Usne mogu dobiti na punoći, a da pritom ne postanu izraženije iz profila. Upravo se na toj ideji zasniva tehnika “švedske usne”, oblikovanje koje se pojavilo kao odgovor na estetiku prepunjenih usana i naglašenog „duck lips” profila.
Umjesto dodatnog isticanja već punih dijelova, naglasak stavlja na precizniju raspodjelu hijalurona unutar tkiva, kako bi usne dobile na visini i punoći, ali zadržale mekšu konturu bez izbočina. Po čemu se skandinavska tehnika razlikuje od drugih načina aplikacije filera i šta se njome zapravo može postići?
Iza naziva “švedske usne” stoji Rebeka Gardel (Rebecka Gardell), švedska ljekarka koja je razvila sopstvenu metodu oblikovanja usana hijaluronskim filerima.
Posebnost ove tehnike leži u tome što se volumen gradi unutar same usne, uz strogu kontrolu njenog izbočenja prema naprijed. Razlika se najbolje primjećuje iz profila, gdje i relativno mala količina hijalurona može promijeniti položaj gornje usne i učiniti je istaknutijom nego što se čini kada se lice posmatra sprijeda. Kada se filer pretjerano koncentriše uz rub gornje usne, ona može dobiti karakterističan, prema naprijed izbočen izgled poznat kao „duck lips” efekt.
Upravo je izbjegavanje takvog profila jedan od glavnih ciljeva švedskog pristupa, koji umjesto dodatnog naglašavanja ruba prednost daje popunjavanju prirodnih udubljenja u samoj usni. Tako se nastoji dobiti više vidljive visine i punoće, bez utiska da je sav dodani volumen završio iznad gornje usne.
Kod ove tehnike važnu ulogu ima kanila, tanka cjevčica sa tupim vrhom koja ljekaru omogućava pristup različitim dijelovima usne kroz manji broj ulaznih tačaka. Za razliku od klasične igle, kanila omogućava ravnomjerno raspoređivanje hijalurona kroz tkivo iz jednog pristupnog mjesta.
Međutim, instrument je tek dio tehnike. Jednako je važno i na kojoj će dubini filer završiti. Usne su među najpokretljivijim dijelovima lica, a neposredno ispod njihove površine nalazi se kružni mišić (orbicularis oris). Pošto se on aktivira pri govoru, smijanju i žvakanju, njegov odnos sa hijaluronom može uticati na ponašanje filera tokom vremena.
Kod tehnike “švedskih usana”, hijaluron se raspoređuje ispred tog mišića, a prema potrebi i iza njega, kako bi se izbjeglo pretjerano ispupčenje usana unaprijed. Za dodatno oblikovanje Kupidonovog luka može se koristiti i klasična igla, pa metoda nije ograničena isključivo na kanilu. Iako tupi vrh kanile često znači manje uboda, manje modrica i nešto prijatniji oporavak, ponavljane aplikacije i reakcije tkiva i dalje mogu uzrokovati fibrozu, odnosno stvaranje ožiljnog tkiva koje mijenja mekoću usana. Zasad nema dovoljno dokaza da ova tehnika dugoročno bolje sprečava takve promjene u odnosu na druge metode.
Ruske usne, švedske usne ili klasično povećanje?
Klasično povećanje: Hijaluron se može aplicirati u središnji dio, uz ivicu ili na više mjesta, u zavisnosti od toga da li se želi naglasiti oblik, ispraviti asimetrija ili postići izraženiji rezultat.
Ruske usne: Koristi drukčiji pristup, sa vertikalno usmerenim ubodima iglom kojima se povećava visina crvenog dela usne i naglašava Kupidonov luk.
Švedske usne: Takođe se usredsređuje na visinu, ali se oslanja na popunjavanje prirodnih udubljenja, pretežno pomoću kanile.
Razlika je prvenstveno u načinu aplikacije, ali i u krajnjem izgledu koji se želi postići. Takođe, na odabir tehnike utiče i stanje usana nakon prethodnih tretmana, jer se hijaluron koji se proširio izvan prirodnog ruba ili neravnomjerno rasporedio ne može uvijek uspješno preoblikovati novom aplikacijom.
Ponekad ga je zato potrebno djelimično ili potpuno otopiti hijaluronidazom prije nove korekcije, dok pravilno raspoređen filer ne mora predstavljati prepreku. Suštinska vrijednost ovog pristupa leži u tome što se oblik usana gradi prema njihovoj postojećoj anatomiji, umjesto prema unaprijed zamišljenom i generičkom šablonu.
(Mondo)