Pravno, Mjesec ne bi mogla da "prisvoji" nijedna država, ali šta se dešava sa njegovim resursima u kontekstu sporazuma koji su napravljeni u posljednjih nekoliko decenija?
Henaro Vega ime je čileanskog advokata i pjesnika, porijeklom iz grada Talke (udaljenog 255 kilometara od prestonice), koji je jednog dana 1954., ponosno izašao iz notarske kancelarije sa dokumentom koji tvrdi da je on vlasnika Mjeseca. Slično tome, Amerikanac po imenu Denis Houp od 1980. godine prodaje parcele na Mjesecu, Marsu, Merkuru i drugim nebeskim tijelima.
Iako su ciljevi spomenutih ljudi bili različiti, oba su uključena u kontraverzu koja interesuje mnoge: kome pripada Mjesec?
Takozvana svemirska trka koja se dogodila između 1955. i 1975. godine, zajedno sa zaprepašćenjem stanovnika Zemlje zbog slijetanja čovjeka na Mjesec, ukazuje na kontekst pokušaja da se preuzme naš prirodni satelit. Međutim, istina je da ovaj, kao i ostali elementi svemira, ne mogu pripadati nikome. Mada kada je riječ o njihovim resursima, odgovor na pitanje nije više tako jasno definisan.
Da bismo ovo razumjeli, moramo da se vratimo u 1967, dvije godine prije nego što je Nil Armstrong ušao u istoriju postavljanjem zastave Sjedinjenih Država na Mjesec.
U scenariju u kom su velike sile objelodanile svoje namjere da istraže prirodni satelit, UN je bio taj koji je predvidio i izradio Ugovor o svemiru u kom je jasno rečeno: Svemirski prostor, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, ne može biti predmet nacionalnog prisvajanja na osnovu prava na suverenitet, korišćenje i okupaciju, ili na bilo koji drugi način.
Što se tiče zastave postavljene na lunarnu teritoriju, Huan Manuel de Faraminjan Gilbert, profesor emeritus na Univerzitetu u Haenu i ko-direktor Katedre za vazduhoplovstvo i astronomske studije Astrondalus, objašnjava za National Geographic da: u ovom slučaju, to je bio simboličan gest prilikom dolaska, na isti način na koji oni koji se popnu na Everest mogu postaviti zastavu na njegov vrh, ali to ne znači da govorimo o ostvarivanju suvereniteta.
Nakon ovog istorijskog događaja – koji se periodično ponavljao do 1972. godine – interesovanje za istraživanje Mjeseca nije prestalo, već upravo suprotno. Pošto konačno imamo tehnološke resurse za pristup Mjesecu, misije kao što je Čang’e, Kineske nacionalne svemirske administracije (CNSA), potvrdila je prisustvo prirodnih resursa poput vode na lunarnom terenu, kao i moguće postojanje silicijuma, gvožđa i titanijuma, što otvara nove mogućnosti za nacije koje vode istraživanje svemira.
Niko ne može da prisvoji Mjesec, ali šta je sa njegovim resursima?
U vrijeme kada je sastavljan Ugovor o svemiru, problemi u vezi sa izvlačenjem ili korišćenjem resursa sa Mjeseca bili su gotovo nepoznati, tako da ovaj aspekt nije precizno obrađen u dokumentu. Ali ovo je bio samo prvi od "pet međunarodnih ugovora koji se odnose na kosmičke aktivnosti".
"Godinama kasnije, 1979., objavljen je Sporazum o Mjesecu, koji je unio zbrku jer je u pitanju kopija Sporazuma o svemiru iz 1967. godine, osim člana 11, koji predstavlja veliku grešku, kada se kaže da Mjesec i njegov prirodni resursi predstavljaju zajedničko nasljeđe čovečanstva", ističe Elisa Gonzalez Fereiro, predsjednica Španskog udruženja za vazduhoplovstvo i svemirsko pravo.
"Član 11, sporazuma iz 1979. predviđa da, kada međunarodni režim eksploatacije resursa bude odobren, onda može doći do podjele među državama potpisnicama, uzimajući u obzir i zemlje u razvoju… - naglašava Gonzales.
Dok Sporazum o svemiru govori o interesu čovječanstva, Sporazum o Mesecu govori o zajedničkom nasleđu čovječanstva, i iako nijedan od ovih koncepata u praksi ne uspijeva da ograniči dinamiku eksploatacije, drugi predstavlja prepreku za interese određenih država ili kompanija koje već spekulišu o tome, na primjer, kako bi lunarno rudarenje moglo da funkcioniše.
Nova era istraživanja je počela
Prošla godina je bila puna primjera koji dokazuju namjere svjetskih sila, da koriste Mjesec kao kratkoročno mjesto za slijetanje i istraživanje. Pet misija je bilo usmjereno – neke bez uspjeha – na naš satelit ove godine.
Ovi događaji su nezvanično kršteni kao nova svemirska trka, što nesumnjivo privlači interesovanje javnosti kao ono koje je vladalo u periodu od 1955. do 1975. godine. U tom smislu, NASA je 2020. godine izdala sporazum Artemis, dokument u kom su SAD uspostavile skup praktičnih principa za vođenje saradnji u istraživanju svemira među nacijama.
- Moramo uzeti u obzir da države potpisnice Artemidinog sporazuma nisu potpisnice sporazuma o Mjesecu - ukazuje Huan Manuel de Faraminjan.
- Ali moram reći, i to je moje lično mišljenje, da je Artemis sporazum postao prečica za izbegavanje ideja o zajedničkom nasleđu čovječanstva, ako bi se otvorio put da i države i kompanije lakše pristupe resursima na Mjesec - dodaje on.
U slučaju Sporazuma o svemiru iz 1967. godine, princip nenacionalne aproprijacije ne utiče na vlasništvo nad izvučenim resursima , tako da trenutni ambiciozni planovi istraživanja svemira ostaju u veoma dvosmislenom polju pravnog tumačenja.