Dragan Stojković Piksi je poslije poraza Srbije u Španiji rekao da su oni "druga dimenzija za nas", međutim problem je u tome što "orlovi" nikako ne mogu da odgonetnu na pitanje - koja smo to mi dimenzija? Srbija ima krizu identiteta i ne zna kako to da riješi.
/Piše: Milutin Vujičić/
Španija je održala lekciju Srbiji i ispratila nas je iz Kordobe sa tri gola u mreži. Kada se uzme u obzir da je tek svaki deseti šut "furije" završio iza leđa golmana Rajkovića, može se reći da smo dobro prošli. Kada se uzme u obzir da je Španija nastupila bez svojih najvažnijih igrača - Karvahala, Rodrija, Jamala i Vilijamsa - postavlja se pitanje - zašto nismo bolje prošli? Kada se opet uzme u obzir da smo i mi imali probleme i da smo igrali bez Vlahovića, Sergeja i Lukića, a sa igračima koji nemaju značajne minute ni u svom timu, postavlja se pitanje i kako ovako ne prolazimo još češće?
Fudbalska reprezentacija Srbije ima krizu identiteta i to je problem koji je jako teško riješiti. Od okupljanja do okupljanja, ma od utakmice do utakmice, čak ne bi bilo grubo reći i od poluvremena do poluvremena - Srbija je sposobna da u potpunosti mijenja svoj izgled, pristup, taktiku, opredjeljenje. Apsolutno sve.
Na prvi pogled djeluje kao dobra stvar. U teoriji bi moglo da znači da smo sposobni da se prilagodimo, da poput kameleona "plivamo" u svim okolnostima, ali zapravo se u praksi pokazuje da mi ne znamo ni ko smo, ni šta smo. Tako se dešava da jednog mjeseca reprezentacija Srbije želi da igra ofanzivan i atraktivan fudbal, da teži onim najmodernijim timovima svijeta, dok u sljedećem pak postajemo najzatvorenija ekipa, potpuno koncentrisana na odbranu svog gola, bez ikakve želje da budemo onaj tim koji smo vidjeli u ogledalu do juče. Ako to zbunjuje javnost, onda možete da zamislite kako je vjerovatno fudbalerima koji pred svaku utakmicu moraju da mijenjaju pozicije i uloge, da upoznaju nove saigrače koji su tu jednom i možda nikad više. Kao da se pred svaku predstavu radi "nova podjela".
Od dolaska selektora Dragana Stojkovića Piksija, sada već davnog marta 2021. godine, tražimo se u vremenu i prostoru. Srbija kao da se "klonirala" i došla u "Kviskoteku" kod Olivera Mlakara, pa sama bira da li je osoba A, B ili C. I opet ni sama nije više sigurna u koju od tri verzije vjeruje. Ili želi da vjeruje.
Kada nam neko kaže da smo veliki, mi se oduševimo dok ne dođe prva "ćuška", pa kažemo da smo zapravo mali i da smo izgubili zbog slike koju drugi žele da kreiraju. Kad nam pak kažu da smo mali, mi se naljutimo i kažemo da smo veliki i da će "oni vidjeti svoga Boga" zbog toga, a onda opet sve u krug, dok i sami ne zaboravimo ko smo i šta smo i šta je zapravo bila početna tačka i jedina istina.
"Treba biti pošten i reći da su oni druga dimenzija...", rekao je Piksi o reprezentaciji Španije o kojoj je pretežno i pričao poslije poraza Srbije. Prosto, jer je njih i identitetski lako odrediti, čak i bez pola tima, dok je naš pod znakom pitanja.
Selektore, iz koje smo mi dimenzije? Srbija ima krizu identiteta i ne zna da li je osoba A, B ili C
Na pitanje šta želimo i kako zamišljamo da izgleda reprezentacija Srbije, Piksi sigurno ima spreman odgovor. Istakao bi da od reprezentacije želi da igra ozbiljan, kvalitetan fudbal, agresivan i atraktivan, dok bi se onda u praksi najčešće pokazalo da to nije moguće jer smo "druga dimenzija" u odnosu na one koji igraju tako.
Koja smo dimenzija, to niko ne zna. Neki će reći "A" ako se uzme u obzir da smo učestvovali na prethodna dva Mundijala i na Evropskom prvenstvu gdje ide sam "krem fudbala", kako to selektor voli da kaže. Drugi će reći "B", ali sa ogromnim fluktuacijama u izdanjima koji nas guraju i stepenicu više, pa onda opet drastično niže. A treći će reći odlučno da smo "C", ali će se pak naljutiti na reprezentaciju ako ne učestvuje na svakom velikom takmičenju.
Selektore, iz koje smo mi dimenzije? Srbija ima krizu identiteta i ne zna da li je osoba A, B ili C
Najlakše rješenje moglo bi da bude da dimenzija - ili divizija - u kojoj se nalazi Srbija zavisi od toga ko je na terenu. Da li su nam svi igrači zdravi ili moramo da koristimo "drugopozivce" zbog toga? Ipak, u praksi smo vidjeli da čak i kada selektor može da računa na najbolje igrače umjemo da u dvije utakmice ostavimo potpuno drugačiji utisak.
Koja li je to dimenzija u kojoj se nalazimo, šta je naš identitet i da li na kraju krajeva uopšte postoji? ili na kraju sve funkcioniše na "o-ruk", inspiraciju i kako se tog dana probude akteri utakmice?
Djeluje pomalo neozbiljno kao odgovor, ali moramo prvo da dokažemo da je to teorija zavjere.
BONUS VIDEO:
(MONDO)