Od Biblije do Harija Potera, beletristika je uvijek bila inspiracija sedme umjetnosti.
Možda film ne može biti dobar koliko knjiga, ali važi i drugi kliše: lakše je od loše knjige napraviti dobar film nego od klasika. Uvijek su knjige bile logičan izbor materijala za film. Holivud, krajem tridesetih godina, hvatao je prvi veliki zamah na krilima dva filma, dvije adaptacije.
"Prohujalo sa vihorom" i "Čarobnjak iz Oza" se i danas smatraju klasicima. Prije je postojao trend hvatanja u koštac sa nekim među najvećim literalnim djelima koja su ponekad davala fantastične filmove. Čarls Dikens je uvijek bio jedan od omiljenih i dokaz da veliki roman može postati odličan film. Prvenstveno mislim na Kjukorovog "Davida Copperfielda", ali i na Linovog "Olivera Twista".
Rusi su često bivali isuviše deskriptivni da bi se uspješno ekranizovali. Ipak, jedan od glavnih razloga zašto filmske adaptacije naiđu na loš odziv je očigledno i to što knjige imaju mnogo više prostora za individualnu interpretaciju koja se često kosi sa snimljenim filmom. Od holivudskih ekranizacija onih Rusa koji se ne mogu ekranizovati možda je ponajbliže prišao King Vidor sa svojom verzijom Tolstoja.
Bolje filmove smo dobijali po kraćim pričama ili onima što su samo donekle zasnovane na pisanju tvrdih Rusa, kao što je bio slučaj sa velikim Bresonom koji je u svome posljednjem filmu adaptirao Tolstoja i njegov „Krivotvoreni kupon“. Naravno, bilo je i direktnih ekranizacija u cijelom svijetu - od Kurosave i „Idiota“ do Kulidžanova i „Zločina i kazne“.
Neke od velikih knjiga, kao što je „Veliki Getsbi“, godinama se bezuspješno pokušavaju kvalitetno ekranizovati, neke su već toliko dobro ekranizovane da nema smisla pokušavati ponovo (kao što je „Let iznad kukavičjeg gnijezda“), a neke se graniče sa ukletim. Servantes je uvijek bio penal za ekranizaciju, ali loša sreća je pratila skoro svaku produkciju koja je pokušala oživiti heroja od Manče, najpoznatije u slučaju Orsona Velsa koji ga je sporadično snimao preko deset godina, nikada ga ne završivši do smrti. Sličnu sudbinu ima jedini američki Pajtonovac, Teri Gilijam, o čijim naporima je snimljen i dokumentarac.
Knjige su bile osnova i za filmski hladni rat kada je Kjubrik ekranizovao Klarkovu „Svemirsku odiseju“, a Rusija uzvratila sa Tarkovskim i Lemovim „Solarisom“. Kjubrik je sve svoje filmove, od „Ubistva“ naovamo, radio po knjigama, iako su autori često negodovali zbog ekranizacija, od Bardžisa i „Pomorandže“, pa sve do famoznog incidenta sa Kingom i „Isijavanjem“.
Od kada je adaptacija autori se nisu slagali sa filmovima čiji su temelj bili. Jedna nesretna adaptacija je bila dovoljna da zgrozi Selindžera, a nama uskrati, ako ništa drugo, „Lovca u žitu“. U vrijeme ekranizacije igrica, zabavnih parkova, prokletih emotikona knjige i dalje imaju primat, ali zaboravljamo često koliko su učestale. Kao što zaboravimo da je „Stand by Me“, kao i „Bjekstvo iz Šošenka“ rađeno Kingovoj prozi.
Tako isto zaboravljamo da je skoro svaki drugi nam omiljeni film adaptacija. Mogli bi se ovoj temi vratiti i u budućnosti pošto je neiscrpna, a za početak, bez nekog redosljeda, da predložim neke od omiljenih adaptacija, sve sa pokušajem da istumbamo razne zemlje i žanrove. Ovo nisu oni na prvu očigledni odabiri, ali nisu ni neki teški opskuriteti, za neke ste čuli, neke ste i pogledali, ali ono što im je sigurno zajedničko je to da baš vrijede. Pa recimo ovako:
„Oči bez Lica“ 1960. (r: Žorž Franži)
Pored filmske karijere Franži je sa Anriem Langloom osnovao Cinémathèque Française, jednu od najznačajnijih filmskih ustanova od kada je filma i vijeka. Dokumentarista koji se prebacio na igranu formu za svoj drugi film je angažovao duo po čijem romanu je Hičkok snimio svoje remek-djelo „'Vertigo“.
Film prati fantastičnog hirurga koji na sve načine pokušava povratiti kćerkinu ljepotu nakon saobraćajne nesreće. Film se vodi kao horor, žanr koji nije prva asocijacija na velike reditelje kakav je Franži zasigurno bio. Svojevremeno nakon projekcije na festivalu u Edinburgu gdje je par ljudi iz publike ostalo bez svijesti ostao je zabilježen Franžijev komentar: „Sada znam zašto Škoti nose suknje“. I danas veoma relevantan i podjednako jeziv.
„Slatka Sutrašnjica“ 1997. (r: Atom Egojan)
Kanada, ma koliko je uvijek bila nepresušni izvor ruganja Amerike, uvijek je imala značajne autore. Egojan je u samom vrhu, tamo sa Kronenbergom i Madinom. „Sweet Hereafter“ ili kako je nesretno prevedeno „Slatka sutrašnjica“ vjerovatno je Egojanov najbolji film do sada.
Šta se desi kada velika tragedija snađe mali grad? Težak kao kanadska zima, film lagano secira hermetičnu sredinu nakon nezamislive tragedije u kojoj su život izgubila skoro sva djeca grada. Maestralno vođen Egojanovom režijom ovo je jedan od filmova za koji važi ona floskula da će ostati sa vama i danima nako što ga pogledate.
„Divlja planeta“ 1973. (r: Rene Lalu)
Da ispoštujemo i animaciju. Iza ovog kvlta stoji Rene Lalu, autor „Gospodara vremena“ i „Gandahara“, od kojih se bilo koji mogao naći na listi umjesto „Fantastične planete“. Na krilima nestvarno dobrog saundtraka, ovaj animirani film je morao biti prebačen iz Čehoslovačke u Francusku da bi se završio iz straha da bi neko mogao povezati alegoriju o džinovima i njihovim robovima koji se pobune na planeti Ygam sa pojedinim totalitarnim režimima.
Animacija je postala i ostala specifična usljed ograničenog budžeta, ali je nepogrešivo prepoznatljiva. Francuska škola distopijskog romana i stripa koja je izrodila i danas poznate naslove kao što su „Planeta majmuna“. „Divlja planeta“ je uzela Grand Prix žirija u Kanu 1973. godine.
„Žena na pijesku“ 1964. (r: Hiroši Tešigahara)
Nema liste bez Azije. Ovaj put veliki Tešigahara i jedan od najboljih art-house filmova ikada snimljenih. Tešigahara, koji je zapustio film u drugoj polovini svoje karijere, prvenstveno postavši alfa i omega „Sogetsu“ ikebana škole nakon smrti svoga oca.
Rečenica koja treba biti u svačijoj biografiji. Pisac Kobo Abe, kompozitor Toru Takemicu i Tešigahara su udružili snage šezdesetih godina prošlog vijeka što je rezultiralo nekim od ponajboljih japanskih filmova toga perioda na čelu sa filmom o kome ovdje govorimo. Film koji donosi odgovor na pitanje šta se desi ako odete skupljati pješčane bube na selo pa zakasnite na bus.
„Verkmajsterove Haromonije“ 2000. (r: Bela Tar)
Bela Tar treba biti zaštićen UNESKOM. Jedan od šačice preostalih živih autora koji je još za života rezervisao sebi mjesto među najvećima. Iako trenutno u penziji, nadamo se da je to samo jedna od onih filmskih pauza između projekata koju iscrpljeni filmaši nazovu penzijom. „Harmonije“ su najbolji film na ovoj listi, ali u odbranu ostatka liste ovaj film bi bio najbolji na skoro svakoj listi.
Rađen po romanu „Melanholija otpora“ Lasla Krasnahorkaija, sinopsis je nezahvalan za opisati. Film iziskuje predanost koju ljudi često nisu spremni dati s obzirom na to da od filma traži odmor i razbibrigu, a ovdje se radi o crno-bijelom mađarskom filmu koji priču o čovjeku i kitu priča sa samo 39 rezova u filmo od 2+ sata. (Reference radi, zavisno od žanra i trajanja, holivudski film u prosjeku ima oko 1.050 rezova). Možda će vas umoriti film ako ga odlučite pogledati ali bićete bogatiji za jedno pravo remek-djelo. Ako ne boli, nije stvarno.