Navršilo se tačno sedam godina od kada nas je napustio Miroslav Mika Mikerević iz Dervente, ratni heroj, rukometni entuzijasta i veliki čovjek!
Mika je dan prije Bogojavljenja 2014. godine izgubio bitku sa teškom bolešću, iako je tokom života znao samo za pobjede. Ostaće upamćen po tome što je u aprilu 1992. godine spasao 38 srpskih vojnika zarobljenih u vojnom objektu “Rabić” kod Dervente bez upotrebe sile, metka ili žrtve, za šta je odlikovan najvišim vojnim priznanjem RS, Ordenom Milana Tepića!
Pored vojnih, pamtiće se i sportski uspjesi, jer je upravo zahvaljujući njemu rukomet u Prnjavoru i Derventi otrgnut od zaborava i podignut na jedan viši nivo.
Ovog heroja su izuzetno poštovali i pripadnici neprijateljskih vojski, a pojedini vojnici sa kojima se Mika gledao “preko nišana” u prethodnom ratu, došli su mu čak i u posjetu, u trenucima kada je bolest uzela maha. I to je jedan od dokaza o kakvom se borcu radilo, piše Ognjen Tešić za Srpskacafe.com.
Iako poznat po svojim mnogobrojnim vojnim i sportskim pobjedama, te kao čovjek koji nije prihvatao poraze, ovaj veliki borac izgubio je u januaru 2014. godine onu najvažniju bitku – bitku za život. Od trenutka kada mu je dijagnostikovan tumor, Mika se borio svom snagom, ali je zloćudna bolest ipak bila jača. Mikin grob u selu Donja Lupljanica kod Dervente, pored porodice i prijatelja, obišli su i njegovi nekadašnji saborci, te članovi Rukometnog kluba “Sloga” Prnjavor, u kojem je Mika bio angažovan kao trener.
U narodu, on će ostati posebno zapamćen po herojskom djelu koje je učinio na početku prethodnog rata u BiH, kada je iz opkoljenog skladišta naoružanja “Rabić” izvukao i spasao 38 srpskih vojnika na zadatku, a koji su bili okruženi suparničkom vojskom. Pošto su svi bili iz prnjavorske opštine, te nisu poznavali teren u okolini Dervente, Mika ih je u toku noći izvukao kroz žicu i prečicama doveo do slobodne teritorije. Bez sile, metka i žrtve, potpuno perfektno i briljantno, uvijek su naglašavali njegovi saborci!
“Zelene beretke”, “zenge” i HOS-ovci s oko 300 pripadnika okružili su 10. aprila 1992. vojni objekat “Rabić” kod Dervente i vojnike u njemu. Komandi garnizona JNA nisu dozvolili da opkoljenim vojnicima dostavlja hranu, te su tražili predaju objekta i ljudi. Suočeni s neprijateljskim okruženjem, kako je vrijeme prolazilo, vojnici su sve više vjerovali u to da su žrtvovani. Međutim, straži u objektu iz komande javljaju da će ih posjetiti mladić u civilnom odijelu, teksas jakni i hlačama, koji će pokušati da ih spase, a spasilac je bio upravo Miroslav Mikerević.
Mika je krenuo ka vojnom objektu, ali je uhapšen prije nego što je stigao do “Rabića”. Znajući da je Srbin i da je bio na obuci u kasarni, pripadnici HOS-a, te “zenge” i “zelene beretke” od Mike su tražili razne podatke. U dramatičnom razgovoru, Mikerević nije dao da ga zbune. Odgovarao je ubjedljivo, pa su neprijatelji konstatovali da je “pošten i ispravan Srbin” koji može da im bude od koristi.
Obećali su zatočenicima civilna odijela i pratnju do tromeđe, ukoliko svi napuste skladište, a Miroslavu pet godina bezbjednog života u Derventi i imenovanje za komandanta grupe HOS-ovaca i “beretki” iz Bišnje i Tetime. Mika je sagovornike ubijedio da ga zanima isključivo sport, a nikako rat, u što su oni povjerovali, te su ga pustili da ode ka objektu “Rabić”, u kojem je, po dogovoru, sutradan u osam časova trebalo da bude obavljena primopredaja ljudi i opreme.
Nakon što je stigao u objekat, Mika se složio sa zatočenicima da obećanjima ne treba vjerovati, te su zajedno počeli da kuju plan noćnog izlaska koji su ubrzo i ostvarili. Prije proboja, u koji su krenuli oko 3.30 časova noću, objekat je miniran. Pustili su šest njemačkih vučjaka, dok su dva psa poveli. Sa sobom su ponijeli kompletno lično naoružanje, deset sanduka metaka, šest sanduka bombi, 50 “zolja” i ostalu opremu.
Miroslav ih je vodio kroz četiri linije bodljikave žice i preko tri potoka, uz dodatni pritisak, pošto se očekivala mjesečina, te su morali požuriti, da ih ne bi primijetili HOS-ovci koji su se nalazili u blizini. Proboj i marš trajali su više od četiri sata, a na vrh Debele obale stigli su oko osam časova ujutro, baš u vrijeme kada su ih HOS-ovci očekivali na glavnoj kapiji skladišta. Spaseni vojnici i njihove porodice i prijatelji ovaj hrabri podvig Miroslava Mikerevića sigurno nikada neće zaboraviti.
Po okončanju rata, u kojem je proveo četiri godine, transformacijom Vojske RS Mika odlazi na službu u banjalučku kasarnu “Kozara” kao pripadnik Oružanih snaga BiH, da bi kasnije prešao u derventsku kasarnu. Još u ratu povrijeđen je u sudaru vojnog vozila, nakon čega je osjećao trajne probleme s kičmom, koji će se s vremenom pogoršavati, te ga 2008. godine, nakon liječenja u Prnjavoru i Banjaluci, primorati na odlazak u penziju. Od tog momenta, najveći dio vremena provodi angažujući se u prnjavorskom Rukometnom klubu “Sloga”, gdje je trenirao sve selekcije, koje su u tom periodu postizale visoke rezultate, naročito mlađi uzrasti, koji su učestvovali i na turnirima međunarodnog karaktera.
Osim rukometa, Mika je bio i reprezentativac VRS u vojnom višeboju, krosu, trkama na 1 500, 3 000 i 5 000 metara, te u polumaratonu i maratonu. Učestvovao je na mnogobrojnim turnirima u malom fudbalu, a istakao se i kao igrač i aktivista u Fudbalskom klubu “Zadrugar” iz Bišnje, u kojem je imao višestruku ulogu, od sekretara, predsjednika do trenera kluba. Takođe, Mikerević je dobitnik mnogobrojnih medalja, pehara, diploma, plaketa i zahvalnica.
Međutim, bez obzira na snažan, sportski duh, zloćudna i teška bolest nije mirovala, a bolovi su postajali sve jači i intenzivniji. Mika ubrzo nije više mogao da se oslanja na desnu nogu, niti da se kreće bez štaka. Nakon pada u postelju, vodio je tešku bitku da bi ponovo stao na proslavljene noge, ali ni šest hemoterapija i mnogobrojni lijekovi nisu pomogli, te je na Bogojavljenje 2014. godine prestalo da kuca njegovo hrabro srce.
Turnir Miki u spomen
Mika će ostati zapamćen i kao veliki entuzijasta i zaljubljenik u rukomet. Svi se slažu da je upravo zahvaljujući njemu rukomet u Prnjavoru otrgnut od zaborava.
Igrao je u RK “Derventa”, a krajem osamdesetih prešao je u “Slogu” iz Prnjavora, u kojoj je kasnije ostao kao licencirani trener i nizao mnogobrojne uspjehe. U znak sjećanja na velikog rukometnog entuzijastu Miroslava Mikerevića, Rukometni klub “Sloga” Prnjavor pokrenuo je Međunarodni turnir u rukometu koji nosi njegovo ime.
Takođe, Mika je bio redovan učesnik i reprezentativac VRS u vojnom višeboju, krosu, trkama na 1 500, 3 000, 5 000 metara, polumaratonu i maratonu.
Učestvovao je na mnogobrojnim turnirima u malom fudbalu a istakao se i kao igrač i aktivista u Fudbalskom klubu “Zadrugar” iz Bišnje u kojem je imao ulogu od sekretara, predsjednika do trenera kluba.
Nosilac mnogobrojnih medalja, pehara, diploma, plaketa i zahvalnica.
(SrpskaCafe)
