U Bihaću se u šali kaže da ovdje mještani kada prodaju kuću napišu kako "nije mnogo prešla". Međutim, stanovnicima Vrste to baš i nije smiješno
Vrsta, mjesna zajednica koja pripada Bihaću, smještena na brdovitoj visoravni u blizini granice s Hrvatskom, na lokalnom putu koji povezuje Bihać s Velikom Kladušom, od pamtivijeka stoji tu na trusnom tlu.
Trusno tlo ovdje nije samo metaforički pojam. Cijelo selo je smješteno na klizištu, koje nije poput običnih klizišta koja se povremeno jave, ovdje se stotinama godina tlo polagano pomjera, a kuće u selu bukvalno "hodaju".
U Bihaću se u šali kaže da ovdje mještani kada prodaju kuću napišu kako "nije mnogo prešla". Međutim, stanovnicima Vrste to baš i nije smješno. Ali, domaćini su ponosni na svoje mjesto i ne planiraju nikada da napuste ognjišta pradjedova.
Nekad davno, zbog prirodnih materijala kuća i nedostatka infrastrukture nije se toliko primjećivalo kretanje tla. A danas, radnicima jdnog mobilnog operatera Vrsta je noćna mora, jer svako malo imaju intervencije zbog prekida podzemnih kablova, kazao je inžinjer Mehmed Begić.
Na licu mjesta i mještani su pokazali razvodne telefonske kutije koje pucaju i otkidaju se sa svojih ležišta. Slična stvar je i kada je asfaltni put u pitanju.
Mještanin Izet Imširović, radnik civilne zaštite, kaže da je trenutna opštinska administracija učinila mnogo za selo. Ekipa Anadolije na terenu je zatekla i građevinsku inspekciju, koja na poziv mještana vrše nova mjerenja štete na kućama.
Prošle godine ovamo su dolazili i geolozi iz Tuzle, ali ništa ni oni ne mogu uraditi. Jedni predlažu sadnju drveća sa dubokim korijenjem, drugi uređenje vodotoka oborinskih voda, pa čak i pažljiv izbor građevinskog materijala za kuće.
U selu nekolicina mještana eksperimentiše s tradicionalnim materijalima, kamenom i drvetom.
Drugi tvrde da su najvažniji čvrsti temelji, ako se kuća već kreće, da ostane čitava i da odolijeva pucanju po šavovima.
"Ali, sve je uzalud. Ako je ijedna kuća rađena kvalitetnim materijalom, onda je to moja. Nije se štedjelo u temeljima, ipak, svako malo prinuđen sam da krpim pukotine. Na spratu kuće se prostim okom može vidjeti da je pod nagnut, vrata ne stoje na mjestu, nego po inerciji vise, zidovi su davno izišli iz vinkla", kazuje mještanin Elvin Rekić.
Građevinska vaservaga, postavljena uza zid, pokazuje koliko je libela otišla u stranu. Ali, to se vidi i golim okom bez mjernih instrumenata.
Mješatni se adaptiraju kako znaju i umiju, već odavno naviknuti na kose uglove. Ipak, svoju Vrstu vole više od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu i nikad je ne bi napustili.