Dva Slobodana i druge haške smrti i samoubistva

Haški tribunal mnogima je bio posljednje konačište, a Slobodan Praljak je zadnji u nizu. I jedini Hrvat.

Praljkovo ispijanje otrova, osim što je šokantan događaj, označilo je i kraj sudskih procesa u sudu u kojem su prije Hercegovca umrli ili sebi život oduzeli srpski političari i oficiri, između ostalih: Slobodan Milošević, Milan Babić, Zdravko Tolimir, Milan Kovačević, Slavko Dokmanović...

Nemali broj ljudi u Hrvatskoj smatra Praljkov čin herojskim. Drugi misle da to nije dostojanstveno i da je kukavički. Slučaj je u svakom slučaju potpuno neoubičajen kaže Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije RS.

''Neoubičajeno i ne znam da li je zabilježeno u sudskoj praksi da se to desi u sudnici, ali ništa drugo ne bih komentarisao pogotovo zato što se radi o ljudima koji u toku rata nisu bili direktni neprijatelji srpske strane'', kaže Savčić za MONDO.

''Najspektakularnija'' haška smrt prije one jučerašnje desila se kada je u pritvorskoj jedinici 11. marta 2006. godine preminuo predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević. Milošević nije dočekao presudu, a zvanično je preminuo od srčanog udara. Florens Artman nekadašnja portparolka Haškog tribunala, tvrdi da se Milošević ubio, dok u srpskoj javnosti još žive priče da nije umro već da su ga ''haški dželati ubili''.

Par dana prije Miloševićeve smrti, 5. marta 2006. godine jedan od lidera Srba u bivšoj Republici Srpskoj Krajini Milan Babić izvršio je samoubistvo u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala. Prethodno je u januaru 2004. godine sklopio sporazum o priznanju krivice za zločine nad nesrpskim stanovništvom SAO Krajine, a služio je kaznu od 13 godina zatvora.

Prvo samoubistvo i prva smrt u Hagu dogodila se 29. juna 1998. godine kada je bivši predsjednik opštine Vukovar Slavko Dokmanović koji je bio optužen za zločine nad civilima u Ovčari nađen obješen u svojoj ćeliji. On nije dočekao presudu. Iste godine u avgustu, zvanično od pucanja srčane aorte, u Hagu je umro dr Milan Kovačević, koji je bio optužen za zločine nad muslimanima u Prijedoru.

Takođe nije dočekao presudu.

General Vojske Republike Srpske Zdravko Tolimir umro je 9. februara prošle godine u pritvoru Haškog tribunala, koji ga je krajem 2012. osudio na doživotni zatvor zbog zločina u Srebrenici.To je podugačak spisak smrti za pravosudnu instituciji čiji ''portfolio'' bi trebalo da bude besprekoran.

''Ako krenemo od posljednjeg slučaja samoubistva, pitanje o uzrocima bi prije svega trebalo da se uputi psiholozima, psihijatrima itd. Ovde je očigledno da medicinska zaštita pritvorenih osoba nije na adekvatnom nivou. Na primjer: prilikom izricanja presude generalu Mladiću iza sudnice je bila samo medicinska sestra. Može svaki laik da zaključi da kod čovjeka koji ima visoki zdravstveni rizik od naglog pogrošanja zdravstvenog stanja, da takva osoba sa takvom medicinskom kvalifikacijom ne može pružiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu'', kaže Milomir Savčić. 

Predsjednik BORS primjećuje da se juče neopravdano dugo čekalo na ljekarsku ekipu da stigne do pritvorske jedinice.

''Činjenica je da sve ovo vrijeme i uz toliki broj smrti nisu preduzimane adekvatne mjere da se to poboljša iako holandski zdravstveni sistem slovi kao jedan od najnaprednijih. Možda je problem što je pomiješana nadležnost Holandije i Ujedinjenih nacija. U svakom slučaju na savjesti Savjeta bezbjednosti UN koji je formirao sud mora biti nepreduzimanje adekvatnih mjera. Eto, mogli su Statutom predvidjeti smrtne kazne pa onda i presuditi ako je neko kriv do te mjere, a ne prepustiti da ljudi umiru u nekim agonijama bez zdravstvene zaštite. Mislim da je poslata veoma ružna poruka'', dodaje Savčić i objašnjava da prema statutu tribunala niko nema pravo na bilo kakvu naknadu u opisanim smrtim slučajevima.

Pisac i politički analitičar Danijel Simić kaže da se Hag, kada je riječ o odnosu prema zatočenicima i njihovom zdravlju, može porediti sa antičkim ili sudovima iz srednjeg vijeka.

"Još prije desetak godina u eseju Supersloba i prijatelji suda, upotrijebio sam aluzivnu igru riječi i napravio paralelu Hag - Had, jer je odlazak srpskih vojnopolitičkih rukovodilaca tamo, značio bukvalno silazak u podzemni svijet. Pokazalo se da u odnosu prema zatočenicima i njihovom zdravlju, taj sud zaista kao da je iz antike, ili barem srednjeg vijeka", kaže Simić za MONDO.

To što Hrvati Praljkov čin porede sa Sokratovim i daju mu herojski epitet, nije čudno ni neubičajeno. Bar Srbi u tome imaju iskustva.

"Smrt u okolnostima tako srbožderski orjentisane kvazipravde, kod naroda iz kojeg potiču automatski stvara okidač za stvaranje velikomučenika. Srbi u tom smislu imaju dugotrajnu i mnogobrojnu listu, od Miloša Obilića, Gavrila Principa, Mike Bosnić i Milana Tepića pa haški novomučenici liježu na tu matricu bez veće muke.

Praljkovim samrtnim performansom i Hrvati su dobili motiv mučenika, pa će biti zanimljivo, osim kako je došao do otrova, vidjeti i kako će se snaći sa izgradnjom mita koji i nije svojstven njihovoj opštenacionalnoj ideologiji priklanjanja jačem'', objašnjava Simić i onima koji zazivaju samoubistva po principu ''Spasi Srbiju i ubij se, Slobodane'', poručuje da tako nešto predlože i požele nekome od svoje rodbine pa će ih sama ta misao dovesti u spoznaju sopstvene gluposti i nečovječnosti.

Bilo je onih koji u Hag nisu htjeli da odu po cijenu života. Vlajko Stojiljković, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije je sebi pucao u glavu na stepenicama Savezne skupštine 11. aprila 2002. godine u Beogradu na dan kada je usvojen Zakon o saradnji sa haškim tribunalom. Dva dana kasnije je umro. Ne dočekavši hapšenje u Foči se 2000. godine ubio osumnjičeni za zločine, Janko Janjić, dok su 1997. godine pripadnici SFOR-a kod Prijedora ubili Simu Drljaču prilikom pokušaja hapšenja.

Van Haga, na privremenoj slobodi umrli su:  general Momir Talić koji je 2002. godine pušten da se brani sa slobode, umro je na VMA u Beogradu 2003; Milan Gvero, nekadašnji pomoćnik komandanta VRS Ratka Mladića, koji je prije toga osuđen na doživotnu robiju, preminuo je na privremenoj haškoj slobodi 2013, poslije amputacije noge, takođe na beogradskoj VMA. 

Među haškim optuženicima koji su preminuli na privremenoj slobodi prije donošenja presude je i nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine Goran Hadžić koji je preminuo 12. jula 2016. godine u Kliničkom centru Vojvodine u 58. godini žživota od teške bolesti.

Jedan od prvih koji su imali kobni susret sa Hagom bio je general Đorđe Đukić koji je pušten iz haškog pritvora u Ševeningenu aprila 1996. godine, zbog karcinoma u poodmakloj fazi i odmah je primljen na VMA u Beogradu, gde je i preminuo samo mjesec dana kasnije.

Stevan Todorović, šef policije u Šamcu tokom rata, od 1998. godine je boravio u Hagu gdje je sporazumno osuđen za na 10 godina zatvora, a 2005. godine pušten na slobodu. U septembru naredne godine izvršio je samoubistvo.

General tzv. Armije BiH Rasim Delić umro je 16. aprila 2010. godine ne dočekavši drugostepenu presudu Haškog tribunala koja je potvrđena desetak dana kasnije. On je 2008. godine osuđen na tri godine zatvora, za zločine koje je počinio odred "El Mudžahedin".