Sa spiska "Dianine djece" prvi koji je identifikovan je sin Smilje i Ljubivoja Ivančevića, Živko Zelenbrz.
Živko Zelenbrz prva je potvrđena osoba čije se ime nalazi na spisku srpskih mališana koje je Diana Budisavljević spasila iz ustaških logora u Hrvatskoj i preuzela 1942. u "Zavodu za gluvonijemu djecu" u Zagrebu. Neki od njih bili su u vrlo lošem stanju i ubrzo preminuli, druge je preuzeo "Karitas", a treći su dati hrvatskim porodicama na usvajanje. Takva je bila i Živkova sudbina.
U vrijeme kada je preuzet iz logora, dječak je imao pet godina. Danas je vitalan osamdesetogodišnjak i živi u Zagrebu. Ekipa beogradskog Muzeja žrtava genocida, koji je i pronašao spisak sa imenima 5.631 djece, do njega je došla preko hrvatske istoričarke Nataše Mataušić. Ona je godinama istraživala priču Diane Budisavljević i spasavanja djece i sa njom je ovaj čovjek sarađivao.
"Kontaktirao sam sa njim u Zagrebu i rekao mi je da zna da je usvojen, da su mu usvojitelji rekli da ima srpsko porijeklo i da je pokatoličen, ali nisu znali ko su mu roditelji", priča za Novosti Dejan Ristić direktor Muzeja žrtava genocida. "Poslije rata javila se jedna žena koja je vjerovala da je on njen sin. Pokušavala je da ga vidi, ali je on odbijao. Na kraju su ga usvojitelji nagovorili na susret. Rekao nam je da prema toj ženi, kad su se konačno, nekoliko puta sreli, nije osjetio ništa i da je bio siguran kako mu nije majka."
Intuicija malog Živka nije iznevjerila. Žena je pokrenula sudski spor pokušavajući da dokaže roditeljstvo, ali ga je izgubila. Uprkos tome, umrla je vjerujući da je Živko njeno oteto dijete. Kada je nađen spisak sa imenima djece koju je Diana Budisavljević spasila, Dejan Ristić i ambasadorka Srbije u Zagrebu Jelena Milić, ponudili su mu da provjere da li je njegovo ime na njemu. Poslije kraćeg razmišljanja, Živko je pristao. Tražili su satima i našli. Podaci su se poklapali.
Zagrebačka porodica Zelenbrz usvojila je 13. decembra 1942. godine dječaka Živka sa broje 1128 na metalnoj pločici oko vrata. Živko je i danas povremeno nosi jer ga, kako kaže, smiruje. Rođen od oca Ljubivoja iz Krišćina i majke Smilje iz Voćina. Prezivao se Ivančević. Prošao je kroz logore Stara Gradiška i Sisak, odakle je spasen 25 septembra 1942. Na ovom spisku nije bilo drugog djeteta od istih roditelja za koje bi se moglo pretpostaviti da su mu braća ili sestre.
Susret Ristića i naše ambasadorke sa ovim Zagrepčaninom u njegovom stanu bio je vrlo emotivan. Zelenbrz je zagrlio ambasadorku, komentarišući da ona dolazi iz njegove druge zemlje. Nedugo poslije toga u Beogradu u OŠ Vladislav Ribnikar, dogodilo se masovno ubistvo osam učenika, a kasnije je preminula još jedna ranjena djevojčica i radnik obezbjeđenja.
Živko Zelenbrz je tada prvi put ušao u Ambasadu Srbije u Hrvatskoj i upisao se u knjigu žalosti. Napisao je: "Tužno, pretužno, kada sam gledao ispraćaj ove mladosti koja praktično nije još ni počela. Živjeti na putu sa kojeg se neće nikada više vratiti. Sada su mi malo zasuzile oči. Nisu imali zagarantovanu privilegiju da će živjeti. Njihovim najbližima izražavam najiskrenije saučešće. Neka im bude laka zemlja u kojoj će počivati", u potpisu Živko 1128 Zelenbrz.
Otkad je muzej žrtava genocida u javnosti, u aprilu, predočio da je došao u posed Dianinog spiska spasene djece, gotovo da nema dana a da se neko ne javi da provjeri sudbinu svojih najbližih.
(MONDO/Novosti)