Tužilaštvo traži doživotnu za Šainovića

Tužilaštvo Haškog tribunala zatražilo je danas da se odbace žalbe Nikole Šainovića, Nebojše Pavkovića, Sretena Lukića i Vladimira Lazarevića i da im se izrekne najteža kazna, doživotni zatvor, zbog zločina počinjenih na Kosovu u prvoj polovini 1999. godine.
Tužilaštvo smatra da su kazne od po 22 godine zatvora za Šainovića, Pavkovića i Lukića, i kazna od 15 godina zatvora za Lazarevića, "u potpunosti neadekvante" i da "ne odgovaraju težini zločina i učešću optuženih u njima".

"Žalbeno vijeće treba da odbaci žalbe i u znatnoj mjeri poveća kazne za svakog od optuženih. Vijeće bi trebalo da izrekne najteže kazne koje dopušta Statut ovog Međunarodnog suda", rekao je tužilac Piter Kremer, posljednjeg, petog dana žalbene rasprave u predmetu "Šainović i drugi".

Najteža kazna predviđena Statutom tribunala je kazna doživotnog zatvora.

Šainovićev branilac, Toma Fila, kritikovao je tužilaštvo jer je, na bazi istih dokaza, u dvije faze postupka, tražilo različite kazne.

"To nije korektno, nije profesionalno, ni kolegijalno, niti je u skladu sa našom obavezom da služimo pravdi�, istakao je Fila.

On je podsjetio da je, na kraju prvostepenog suđenja, tužilaštvo za Šainovića tražilo kaznu od 20 godina zatvora i zaključio da nikada u svojoj dugugodišnjoj praksi branioca u tribunalu nije vidio da se ulaže žalba na izrečenu kaznu koja je oštrija od one koja je zatražena, a onda traži još strožija kazna.

Fila je ukazao i da se tužilac nije žalio na oslobađajuću presudu bivšem predsjedniku Srbije Milanu Milutinoviću, za koga je bila zatražena kazna od 20 godina zatvora.

"U vrijeme podizanja optužnice, koja se nažalost odnosi samo na Srbe, bili su optuženi i Slobodan Milošević i ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stojiljković. Milošević je umro i pritvorskoj jednici prije donošenja presude, Stojiljković je izvršio samoubistvo, Milutinović je oslobođen optužbi, i od svih odgovornih, ostao je samo Šainović", rekao je Fila.

Odbrana smatra da "sve što je urađeno, sada ide na Šainoviceva leđa", i podvlači da "ne može potpredsjednik Vlade da sve zna, a predsjednik države nema pojma".

Fila je vijeću skrenuo pažnju da je, u vrijeme bombardovanja NATO, "sa Kosova protjerano 120.000 Srba, koji su još u Srbiji".
U prvoj pauzi po iznošenju argumentacije, Fila je otišao iz suda i nije se vratio na kraj pretresa. Ko-branilac Vladimir Petorivć saopštio je da da se Fila "nije osjećao dobro".

Tužilaštvo je u svojoj argumentaciji iznijelo da je u prvostepenoj presudi napravljena greška kada je, u slučaju Šainovića i Lukića, "propušteno da se zaključi da je seksualno nasilje počinjeno sa diskriminatornom namjerom da se izvrši progon".

Optužba smatra da su oni "mogli da predvide da će doći do seksualnog delikta u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata" (UZP) prinudnog raseljavanja albanskog stanovništva.

Tužiteljka Mišel Džarvis ukazala da je pretresno vijeće potvrdilo da je dokazano 11 incidenata, ali da postoje dokazi o još oko 50 seksualnih delikata. Prvostepeno vijeće se složilo da su se u aprilu i maju 1999. dogodila tri slučaja silovanja u Prištini, ali ne i da je tužilaštvo dokazalo da su ona počinjena "s diskriminatornom namjerom da se izvrši progon".

Džarvis je istakla da je "sve što se žrtvama dogodilo bilo povezano s njihovom nacionalnom pripadnošću".

Sudija iz Rusije, Bahtijar Tuzmukhamedov, zastupnike optužbe je ponovo pitao da li je, osim seksualnog nasilja i ubistava, bilo drugih činilaca koji su mogli da doprinesu raseljavanju 700.000 kosovskih Albanaca.

Tuzmukhamedov je rekao da i dalje stoji pitanje gdje se u prvostepenoj presudi navodi da je pretresno vijeće bez razumne sumnje zaključilo da je do raseljavanja stanovništva došlo zbog plana učesnika UZP.

On je ponovio da je našao "samo jedan paragraf, gdje se pominje da je jedan broj kosovskih Albanaca prešao granicu sa Makedonijom".

"Navodi se da je od 25. marta do 1. maja 1999, granicu prešlo 715.158 ljudi. Da li su možda postojali i drugi razlozi, koji nemaju veze sa zločinima", upitao je Tuzmukhamedov.

Tužilac Piter Kremer je rekao da je pretresno vijeće navelo da su "bombardovanje NATO i aktivnosti Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK) predstavljali faktor komplikovanosti situacije 1999". On je ponovio da su svjedoci izjavljivali da nisu napuštali Kosovo zbog bombradovanja, već da je razlog bilo "nasilje vlasti Srbije i SR Jugoslavije".

Kremer je ustvrdio da "ljudi nisu masovno napuštali Beograd, iako je grad bio izložen masovnom razaranju".

Povodom primjedbi odbrane da je tužilaštvo nije navelo nijedan ozbiljan razlog da zatraži povećanje kazne za četvoricu optuženih, Kremer je rekao da je "bila zatražena kazna od 20 godina do doživotnog zatvora, uz pretpostavku da se utvrdi krivica".

"Mi tražimo najtežu kaznu koju veće smatra primjerenom", rekao je Kremer.

Zastupnici odbrane tražili su da se odbace svi žalbeni osnovi tužilaštva i da se četvorica optuženih oslobode krivice ili da im se izreknu blaže kazne.

Obraćajući se vijeću, na kraju pretresa, Šainović je rekao da se izjasnio da nije kriv u odnosu na optužnicu koja je iskrivila stanje u njegovoj zemlji. On je istakao da su strane osporile pojedine dijelove prvostepene presude, ali da "niko nije osporio da je Srbija u dobroj namjeri ušla u pregovore u Rambujeu i da nije kriva za njihovu propast".

General Pavković je sudije podsjetio na svoju vojničku karijeru, ističući da je počeo da je gradi prije nego što je upoznao Slobodana Miloševića. Pavković je rekao da mu, za vrijeme boravka na Kosovu, dok je bio komandant Treće armije Vojske Jugoslavije, nikada nisu izdali naređenje ni general Momčilo Perišić, ni Milošević, ni Šainović.

"Od Šainovića ne bih ni prihvatio naređenje, a kada bi me neko pitao zbog čega je on ovdje, ne bih znao da kažem", rekao je Pavković.

On je naglasio da su "klimu terora na Kosovu nisu proizvele snage bezbjednosti SRJ, već teroristi OVK".

General Lazarević osvrnuo se na "činjenični kontekst" sukoba, ukazujući na žrtve koje je NATO izazvao tokom bombardovanja SRJ.

Policijski general Sreten Lukić izrazio je žaljenje "za svakom, posebno civilnom žrtvom sukoba i zbog patnji građana na Kosovu".

Lukić je rekao da na Kosovo nije otišao svojom voljom, već po sili zakona, da su poslovi koje je tamo obavljao bili propisani ustavom i zakonom i da je uvijek tražio zaštitu civila i pokretanje postupaka protiv počinilaca zločina.

On je podsjetio da je 2001. pokrenuo istragu o masovnim grobnicama u Srbiji.

"Sve što sam radio, bilo je u funkciji zaštite građana i nikada nisam pravio razliku između Srba i Albanaca. Nisam počinio nijedan zločin, i nisam pomagao i podržavao zločine. Za UZP sam saznao iz optužnice i nikada nisam znao za plan protjerivanja Albanaca. Niko mi to nije naredio, a da jeste, ne bih to prihvatio", izjavio je Lukić.

Žalbeno vijeće će presudu donijeti naknadno.

(Tanjug)