Beograđanka, majka crne djevojčice, na svakom koraku se susretala s neumjesnim pitanjima, čudnim pogledima, osudom okoline.
Zašto je ona tako "čokoladna"? Ciganšturo smrdljiva, bježi iz našeg parka! Niste majka, već bebi siterka, je l' da?! Mama, šta je to čamuga?
S mnoštvom pitanja, od kojih je većina bila neumjesna, ali i rasističkih doskočica i bezočnih izmišljotina, susretala se Beograđanka Ivana Delić (31), kada je prije sedam godina iz ljubavi sa vjerenikom iz Angole, dobila kćerku Saru T. Otac njenog djeteta i ona nikada nisu stupili u bračnu zajednicu, iako su oboje to željeli, piše "Politika."
Nepremostiv problem bili su "papiri" kojima je budući tata trebalo da dokaže da dotad nije bio oženjen. Vjerenici su zato odlučili da to obave u Africi, ali je mladoženja zbog poslovnih obaveza ipak napustio Srbiju u sedmom mjesecu Ivanine trudnoće. Buduća mlada na kraju nije otišla u Afriku, jer su joj ljekari savjetovali da se ne upušta u takvu avanturu.
"Prije velikog puta trebalo je da primim dvadesetak vakcina, što nije bilo preporučljivo u trudnoći, a i u to vrijeme tamo je bila epidemija kolere. Tako sam ostala u Srbiji, a moj vjerenik nije želio da napusti posao i vrati se natrag. Sara se rodila, a naše emocije su počele da blijede. Sa rasističkim izlivima i predrasudama susretala sam se svakodnevno, a bilo ih je i u toku zabavljanja. Sećam se scene u kojoj nam je u susret išla žena sa djetetom kome je kazala da se skloni jer ide "crni čika" – prisjeća se samohrana majka sedmogodišnje mulatkinje. A tek poslije Sarinog rođenja okolina je nastavila da ih obje osuđuje. Za mnoge je Ivana predstavljala ženu lakog morala. Čak je i načula priču da je sa Sarinim tatom bila zbog novca. A Ivana je cijeli život obožavala afričku kulturu, ljude sa tog podneblja, njihov temperament i sve ono što nije odlika naše sredine.
"U početku su me rekla-kazala priče veoma potresale. Dogodilo se da sam sa djetetom bila u parku gdje nas je ženu skrivajući se iza drveta sve vrijeme fotografisla, naravno zbog djeteta. U prvom momentu i porodica i prijatelji su bili iznenađeni mojim izborom. Ali ubrzo su mi dali podršku uz koji sam nekako sam sve pregrmela. Ipak, odlučila sam da napustim Beograd. Sada živimo u Zrenjaninu. Komšiluk nas je prihvatio oberučke. Niko iz okruženja nema dodatnih pitanja o boji kože moje djevojčice", kaže za "Politiku" majka u sredini u kojoj niko prstom ne pokazuje u parku i na ulici na njenu djevojčicu.
Do prije nekoliko decenija u Beogradu je sve vrvelo od studenata iz Sirije, Alžira, Senegala... U međuvremenu je rasna diskriminacija u Srbiji narasla, toliko da se u borbu protiv takvih pojava sada moraju uključiti svi u društvu, a posebno mladi, poručuje Nevena Petrušić, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, povodom 21. marta kada se obilježava Međunarodni dan eliminacije svih oblika rasne diskriminacije.
"Od svih prošlogodišnjih pritužbi, gdje se kao osnov navodi nacionalna pripadnost, trećina se odnosi na Rome i Romkinje. Građani Srbije i dalje ih doživljavaju kao najdiskriminisaniju manjinsku grupu, ali istovremeno pokazuju i visok nivo etničke distance prema njima, pa ih ne žele za komšije, prijatelje, vaspitače... Romi su diskriminisani u maltene svim oblastima, a posebno u zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i stanovanju", upozorava Petrušićeva.
Stručnjaci poručuju da je za eliminaciju rasne diskriminacije potrebno angažovanje kompletnog društva, što se može postići samo ukoliko postoji nacionalni dokument.
"Kad je riječ o ljudima druge boje kože koji privremeno borave u zemlji, svaki porast diskriminacije prema njima ima višestruke posljedice. Ako se radi o studentima ili turistima oni će ubuduće izbjegavati zemlju u kojoj su diskriminisani što je ekonomski gubitak za tu zemlju", objašnjava sociolog Vladimir Vuletić.
Djeca i adolescenti su posebno skloni rasnoj diskriminaciji, smatra psiholog Milica Zarin, jer se plaše novog, neobičnog, drugačijeg, različitog...
"U toj dobi je izražena pripadnost istoj grupi, pa se svaka različitost i izdvajanje tumači kao nelojalnost. Kada i nemaju ništa protiv "drugačijih" vršnjaka, adolescenti ne smeju da iskažu svoje neslaganje prema vršnjačkoj grupi. U našoj zemlji većina njih nije imala priliku da provede ili turistički boravi u drugim zemljama, pa zbog toga i nema iskustvo koje bi im dokazalo da biti različit nije ništa strašno, opasno i ugrožavajuće", smatra psiholog Milica Zarin.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty Images/Thinkstock)
