Dada Vujasinović – Anatomija jedne smrti

Zvanično - izvršila je samoubistvo, ali u tu verziju rijetko ko vjeruje, a proces još traje.
Radislava Dada Vujasinović pronađena je mrtva u stanu svojih roditelja u kome je živjela na Novom Beogradu. Stradala je nasilnom smrću u noći između 7. i 8. aprila 1994, nepuna dva mjeseca poslije 30. rođendana.

Posljednji put viđena je živa u tom istom stanu 7. aprila, gdje je sjedila sa prijateljem do nešto poslije ponoći.

Kako mu se poslije rastanka nije javljala na telefon ni sljedećeg dana, a ni niko od njenih kolega iz "Duge", koji su je čekali na sastanku, nije uspio da kontaktira sa njom, "uključen je alarm".

Konačno, tek uz pomoć Bratislava Grubačića, koji je tada bio u emotivnoj vezi sa Dadom, njena dva prijatelja otključavaju vrata stana 9. aprila iza ponoći i zatiču jeziv prizor.

Policija dolazi na uviđaj koji je za posljednjih 20 godina više puta osporavan. Tada počinje potraga za istinom o smrti Dade Vujasinović.

UVIĐAJ

Uviđaj je obavljen bez prisustva dežurnog sudije koji je naknadno obavješten da se radi o samoubistvu, iako policija nema pravo da samostalno okvalifikuje događaj. Otisci sa lovačke puške kojom je izvršeno navodno samoubistvo nikada nisu uzeti.

Ne postoji zapisnik o dokazima koji su se nalazili u stanu u vrijeme događaja, a koji su odnijeti.

Tu je i čitav niz propusta i nelogičnosti u istrazi koji će potonjih godina biti osporeni - od položaja tijela i oružja, preko rane koju je Dada navodno nanijela sama sebi lovačkom puškom, izvaljenog lustera, pramena kose nesrećne djevojke nađene na kauču, položaja fotelje natopljene krvlju u kojoj je sjedila kada je izvršila navodno samoubistvo - do toga da su na fotelji bili tragovi dvije različite krvne grupe, na šta niko nije obratio pažnju u prvoj istrazi.

Ni to što u sred noći niko od komšija nije čuo pucanj iz lovačke puške u zgradi punoj stanara - tada se policiji nije činilo čudno.

Nekako odmah poslije nesrećnog događaja, nestaju i neki vrlo bitni dokazi - odjeća u kojoj je Dada bila kada je "u nervnom rastrojstvu počinila suicid", kao i olovna sačma izvađena iz njenog tijela tokom obdukcije.

Na licu mjesta urađeno je nekoliko crno-bijelih fotografija (za kolor se nije imalo para). Narednih dana saslušano je nekoliko prijatelja i kolega, a 22. aprila sačinjen je i policijski izvještaj koji je potpisao policijski inspektor Gvozden Gagić. Obducent Instituta za sudsku medicinu Branimir Aleksandrić uradio je obdukciju i zaključio da je riječ o suicidu. "Smrt je nastupila 8. aprila 1994. godine u 01:30 poslije ponoći." Time je ovaj slučaj za policiju stavljen "ad akta"

Za policiju da, ali ne i za porodicu.

POTRAGA ZA ISTINOM

Roditelji Dade Vujasinović pokreću privatnu istragu. Angažuju jednog od najboljih sudskih balističara Zorana Jovanovića i specijalistu sudske medicine dr Rastislava Lazarevića.

Za razliku od zvanične verzije koja kaže da je smrtonosna rana nanijeta iz apsolutnog prislona, ovi stručnjaci tvrde da su usta cijevi lovačke puške bila udaljena najmanje pet-šest centimetara, što znači da Dada nije mogla sama da puca, čak ni nožnim prstom.

Vještaci koje je angažovala porodica utvrdili su postojanje još jedne krvne grupe na fotelji – osim Dadine koja je O, postoje i tragovi krvne grupe A, što takođe ukazuje da je u stanu bila još jedna osoba.

Taj nalaz dostavljen je Tužilaštvu u decembru 1994. godine, ali je odbijen. Advokati porodice traže da se obavi supervještačenje, ali u februaru 1995. godine Tužilaštvo odbija taj zahtjev. Advokati porodice u julu 1995. godine Tužilaštvu podnose krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog ubistva. Ta prijava je opet odbijena. Advokat potom podnosi zahtjev za novo vještačenje.

Nastupa tišina, da bi tek dvije godine kasnije istražni sudija Dobrivoje Gerasimović donio rješenje o novom vještačenju.

Šta zna Mladić

Ubistvom Dade bavio se navodno i Ratko Mladić, pa se u njegovim bilješkama iz oktobra 1994. godine našla i rečenica da su Dadu ubili Goran Vuković Majmun, poznatiji kao ubica Ljube Zemunca i Dušan Malović. Obojica su ubijeni u sačekuši u Beogradu decembra 1994.

Iako je to nova nada za porodicu, slijedi razočarenje – za predsjednika komisije vještaka postavljen je obducent Branimir Aleksandrić koji je u prvoj istrazi odmah poslije ubistva dao mišljenje da je Dada sama sebi oduzela život. Primjedba porodice da bi ipak neko nezavisan trebalo da uradi novi nalaz i rekonstrukciju je odbijena, vještačenje je obavljeno, ali tek maja 1998. godine. Izvještaj sa ovog vještačenja u sud stiže tri godine kasnije. Potvrdio je onaj prvi – Dada je sama sebi oduzela život.

Međutim, Okružni sud u Beogradu traži supervještačenje, a iz Instituta za sudsku medicinu u Novom Sadu poslije dvije godine (2003) stiže zaključak – ubistvo se ne može isključiti.

Sud odbija naredne tri godine da o predmetu saopšti bilo šta, a preokret se konačno dogodio 2008. Tada je priznati balističar Vladimir Kostić obavio čitav niz vještačenja i zaključio da je Dada ubijena. On je 30. maja predao sudu svoj nalaz u kome se navodi i da su u tijelu pokojnice pronađena dva filcana čepa (dijelovi metka), što znači da je u Dadu pucano dva puta. Drugi pucanj isključuje samoubistvo.

Imajući u vidu jačinu energije trzanja oružje bi bilo istrgnuto iz njenih ruku i odbačeno od njenog tijela pod dejstvom kinetičke energije.

Poslije ovog nalaza, Okružni javni tužilac u Beogradu konačno je krajem januara 2009. godine pokrenuo pretkrivični postupak, naložio da se provjere svi dokazi iz predmeta i da se saslušaju vještaci.

Tužiteljka Zagorka Dolovac aprila 2012. izjavila je da se u Višem javnom tužilaštvu slučaj i dalje nalazi u fazi pretkrivičnog postupka.

Prošle godine je predsjednik Komisije za neriješenim ubistvima novinara Veran Matić izjavio da su pronađeni dokazi koji su do tada bili nedostupni tj. zagubljeni i da će oni biti poslati u Vizbaden.

U jučerašnjoj pisanoj izjavi za MONDO Veran Matić navodi:

"U proteklih 20 godina od smrti Dade Vujasinović napravljen je niz grešaka u istrazi od strane različitih stručnjaka. Pored toga, policija je zagubila forenzički materijal prikupljen na licu mjesta i prilikom obdukcije poslije smrti ", navodi Matić i objašnjava šta je sve Komisija na čijem je čelu preduzela.

"Komisija je odlučila je da provjeri sve činjenice od samog početka od uviđaja i obdukcije i da utvrdi kako je izgubljen dokazni materijal sa lica mjesta i sa obdukcije. Analizirajući liniju odgovornosti pronađena je kesa sa ovim materijalom u ormaru inspektora koji je radio na ovom slučaju, a koji je u međuvremenu preminuo.

Odlučili smo da supervještačenje povjerimo neutralnoj kredibilnoj stranoj instituciji i zbog toga se ovaj paket čuva nedirnut kako bi mogli da ga ustupimo na ekspertizu", kaže Matić i objašnjava da je prvobitna namjera bila da budu angažovani stručnjaci iz Vizbadena , ali oni odbijaju da uzmu slučaj, dok je FBI pristao, ali je preopterećen.

"Nacionalni forenzički institut iz Haga potvrdio je da mogu da urade supervještačenje i kada je riječ o balističkom i sudskomedicinskom dijelu", navodi Matić i dodaje da je postignut dogovor oko preliminarnih radnji.

"Paralelno sa tim, Tužilaštvo će uzeti izjave od lica koje je predložila porodica, a za koje postoje indicije da bi mogli imati neke informacije, a povodom njihovih izjava u javnosti u različitim prilikama", navodi Veran Matić u izjavi za MONDO.

(NE)NAMJERNI JAVAŠLUK POLICIJE

Iako se 20 godina poslije njene nasilne smrti još zvanično ne zna da li se Dada Vujasinović ubila ili je ubijena, postavlja se još jedno pitanje: Zašto nikada nije istražen javašluk koji je nesumnjivo dokazan u ovoj istrazi.

Kako je moguće da istražni sudija ne dođe u stan tokom istrage smrti poznate novinarke? Zašto policija nije uzela otiske sa puške? Zašto nije urađena analiza krvi na fotelji? Kako se iskusnim policajcima nije učinio sumnjiv položaj tijela i položaj puške? Kako je fotelja natopljena krvlju pomjerana? Gdje su nestale stvari iznijete iz stana tokom uviđaja?

Na sva ova pitanje novinarke Jelene Veljković koja je za B92 uradila dokumentarni film o nasilnoj smrti Dade Vujasinović "Prva žrtva", bivši kriminalistički inspektor Gvozden Gagić, koji je i potpisao izvještaj 1994. godine, ima samo jedno objašnjenje: "bili smo uvjereni da je samoubistvo".

On istina priznaje da istraga nije baš urađena po propisima i kako to zakon nalaže.

Dakle, policija nije obavila čitav niz radnji koje je morala, a što je kasnije ometalo istragu i usmjeravalo je u pogrešnom pravcu. Zašto, nikada nije istraženo, a za taj "javašluk" nikada niko nije odgovarao.

MOTIVI ZA UBISTVO I ZA SAMOUBISTVO

Onima koji su uvjereni da je Dada ubijena, jasno je zašto je istraga u ovom slučaju "ošljarena". Prijatelji i rodbina tvrde da Dada ničim nije nagovještavala samoubistvo, tvrde da je pravila ozbiljne poslovne i privatne planove.

Sa druge strane, onih koji su željeli njenu smrt bilo je sve više. Osim vrhunskih reportaža za ratišta, potpisala je seriju tekstova o beogradskom podzemlju, o ratnim profiterima, vojsci, policiji, nerazjašnjenim ubistvima... Zbog njenih tekstova, tvrdi se, izmaklo je mjesto načelnika Generalštaba bivšem načelniku RV i PVO Božidaru Stevanoviću zvanom Mika Šprajc, a pripalo Momčilu Perišiću.

I Željku Ražnatoviću Arkanu zamjerila se Dada žestoko, toliko da joj je, kada ga je poslije serije ubistava u Beogradu pozvala da kaže ko je sljedeći on rekao: "Ti si sljedeća, napiši to slobodno".

Posljednje na čemu je Dada radila je, kažu njene kolege i prijatelji trgovina oružjem. Tim povodom je otišla i na posljednji službeni put u Sandžak odakle se vratila sa pouzdanim informacijama da i MUP Srbije prodaje oružje muslimanima.

Sav materijal za knjigu i nove tekstove držala je navodno u "zelenoj fascikli". Fascikla je bila složena na tajnom mjestu u stanu sa audio kasetama iz njenog novinarskog diktafona na kojima je bio zabilježen vrijedan materijal. Na tajnom mjestu nalazio se i novac. Od svega navedenog, u stanu je nađen samo novac, nešto razmagnetisanih kaseta i obrisana telefonska sekretarica.

Po izjavi Bratislava Brace Grubačića sa kojim je bila u emotivnoj vezi u vrijeme smrti, Dada je dva puta pokušala samoubistvo. Njena rodbina i prijatelji to negiraju. Da je boljelo sve što se dešavalo u ratom zahvaćenoj zemlji – tačno je, ali ne u toj mjeri da bi oduzela sebi život. Jedino što je mučilo bili su ljubavni jadi i učestale anonimne prijetnje. Zbog tih prijetnji roditelji su insistirali da dođe kod njih u Njemačku, da se skloni. Odlagala je odlazak, iako je imala i garantno pismo za vizu. Da je otputovala možda bi danas bila živa. Možda bi danas i dalje pisala i istraživala.

POSLJEDNJE VELIKO IME SRPSKOG ŽURNALIZMA

Da je Dada posljednje veliko ime srpskog žurnalizma napisao je pokojni Bogdan Tirnanić pišući o njenoj nasilnoj smrti.

Muško pero u tijelu žene, neustrašiva novinarka i vrsni reporter, Dada je bila cijenjena među kolegama. Njeni tekstovi sa ratišta izazivaju divljenje, graniče se sa književnošću. Njeni tekstovi o beogradskom podzemlju i preobražaju krimanlaca u narodne heroje zadivljuju hrabrošću. Danas, 20 godina poslije njene smrti, toga u novinarstvu odavno nema.

Da li zbog Dadine, Ćuruvijine i Pantićeve smrti, tek među novinare se uvukao strah. Novinarstvom vladaju tabloidi i (samo)cenzura. Rijetki koji krenu hrabrim putem Dadinim, kao Brankica Stanković, žive pod stalnim obezbjeđenjem i trpe prijetnje tužbama ljudi koji u nekom inostranom zatvoru čekaju na izručenje.

Životi novinara danas možda nisu ugroženi kao devedesetih, ali jesu njihova radna mjesta i radna mjesta njihovih kolega iz redakcije. Hrabrosti među novinarima više nema, ali pitanja ima: Šta bi Dada rekla na današnje novinarstvo? Da li bi Dada, da je preživjela, i danas bila novinar? Da li bi Dada pristala na kompromise na koje mi pristajemo?

(MONDO, Dada Vujasinović (arhivska fotografija)