Jugoslovenske vlasti mučile su zatvorenike eksperimentišući i držeći ih danima bez sna kako bi od njih izvukli "priznanja", objavio je Nedeljnik u tekstu koji potpisuje pisac i akademik Dragoslav Mihailović.
Mihailović, i sam nekadašnji logoraš na Golom otoku, otkrio je da je vlast nad zatvorenicima na Golom otoku i drugdje primjenjivala eksperimentalne metode mučenja, a da su prethodno ugledne naučnike iz Jugoslavije slali i u inostranstvo da u konsultacijama sa vodećim stručnjacima utvrde koliko su efikasne metode mučenja sistematskim ukidanjem sna.
Mihailović priču temelji na pismu iz 1998. godine, koje je dobio od Aleksandra Pavkovića, sina Ante Pavkovića, psihijatra, koji je bio svjedok pomenutih događaja.
"Vrlo zanimljivo pismo o načinima mučenja uputio mi je profesor Univerziteta u Sidneju Aleksandar Pavković 16. septembra 1998. godine. Njegov pokojni otac Ante Pavković je zbog učestvovanja u partizanskom pokretu imao dobar status u režimu. Jednog trenutka 1948. ili 1949. godine dr Pavković je zajedno sa svojim profesorom Vladimirom Vujićem, koji je bio predsjednik Srpskog lijekarskog društva, pozvan na neki sastanak u Centralnom komitetu Jugoslavije. Tamo su ih dočekali Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.
Đilas je razgovor započeo time kako Sovjeti na javnim procesima uspijevaju od svojih optuženika dobiti razna priznanja, a da oni to ne uspijevaju. Da li oni znaju, pitao je član Politbiroa psihijatre, neke posebne metode za dobijanje takvih priznanja, efikasnije od uobičajne torture, koja izgleda, nije davala željene rezultate. Zbunjeni psihijatri su odgovorili da oni nešto tako ne znaju i da za slične metode nisu čuli. Onda su im Ranković i Đilas rekli da će uz bogate dnevnice dobiti putne naloge za putovanja u inostranstvo, gdje su trebali od poznatih naučnika i stručnjaka potražiti odgovore na ova pitanja. Nakon povratka profesor Vujić i Pavković su o putovanju referisali u Centralnom Komitetu, gdje su ih opet dočekali Ranković i Đilas.
"Psihijatri su zadatak dobro obavili jer nije bilo nikakve tajne: većina vodećih stručnjaka im je rekla da se sistematskim ukidanjem sna od najviše deset dana kod većine ljudi gubi osjećaj ličnog identiteta i kontrole nad postupcima i da se pod takvim uslovima može dobiti sve. Nije im bila potrebna ni terapija niti lijekovi ni posebna aparatura".
Nakon što su po povratku podnijeli izvještaj Đilas je tada postavio pitanje: A da li bi oni mogli, "za Centralni komitet" napraviti eksperiment s nespavanjem nad desetak "posebno tvrdih komunista", koji bi im za tu svrhu bili izabrani? To je bilo previše za Rankovića koji je rekao: "Ali Đido (nadimak Milovana Đilasa), mi to ne radimo"!
Kako se dalje navodi, po izlasku iz Centralnog komiteta profesor Vujić rekao je Pavkoviću: "Ovo su ludi ljudi, oni nas stvarno mogu natjerati da radimo svakakve eksperimente. Zato ćemo mi sad ovako. Pronaći ću neki izgovor da vas isključimo iz Srpskog lijekarskog društva. I ako mene zatim budu natjerali da im ipak radim eksperimente, odgovoriću da sam star čovjek i da se više takvih zadataka ne mogu prihvatiti, te da biste za takve poduhvate jedino bili sposobni vi, ali da ste, nažalost, nepouzdani, zbog čega smo vas morali isključiti iz Srpskog lijekarskog društva. A kad to prođe, čim se ukaže prilika, poslaću vas na neko studijsko putovanje u inostranstvo. I vi tada - bježite!"
Profesor Pavković je stvarno poslat na studijsko putovanje u SAD, odakle se nije vratio u Jugoslaviju, osim povremenih posjeta Dubrovniku.
Prema dostupnim podacima već u proljeće 1951. godine mučenje nespavanjem u beogradskoj Glavnjači uveliko se sprovodilo, a pretpostavlja se da je tako bilo i na Golom otoku o čemu svjedoči i Mihailović iz susreta sa drugim zatvorenicima.
Đilas, sadista i mazohista
U jednom od pisama koje su Mihailović i sin dr Ante Pavkovića razmjenili stoji i sljedeće zapažanje sina poznatog psihijatra.
"Moj otac se jako interesovao za Đilasa, kupio je i pročitao sva njegova djela objavljena na engleskom jeziku. Na osnovu svog iskustva i pročitanih djela, njegova dijagnoza je bila - paranoja koja potiče iz potisnute homoseksualnosti... Drugo, Đilasov sadizam i mazohizam, koji je on pokazivao u svojoj fiksaciji za torturu su, smatrao je otac, poznati simptomi potisnute homoseksualnosti", navodi se u tekstu beogradskog Nedeljnika.
