Na krajnjem sjeveru Portugala, tamo gdje se rijeka Lima uliva u Atlantski okean, leži Vijana do Kastelo.
Manje poznat od Porta i Lisabona, ovaj gad i njegova istorija, usko su povezani sa morem i brodogradnjom. Zbog toga ne čudi, da se ovde ritam života stopio sa smenama plima i osjeka, zvukom galebova i vjetrom koji sa okeana nosi miris soli i algi.
Njegovi brodovi i mornari nekada su otkrivali udaljene svjetove
Istorija Vijane do Kastelo je vijekovima unazad bila povezana sa morem. Iz njegovih luka isplovljavali ribari, trgovci i moreplovci, ostavljajući za sobom porodice, ali i priče koje su se prenosile generacijama.
Pomorska tradicija i danas je vidljiva u svakodnevnom životu: u brodogradilištima, u muzejima, ali i u načinu na koji stanovnici sa poštovanjem ovde govore o okeanu.
Dok se krećete njegovim ulicama, shvatate da one nisu ni velike ni monumentalne. Kao i u svakom manjem gradu na sjeveru Portugala, one su uske i sačinjene od granitnih pravougaonika koje su vremenom ispolirali koraci stanovnika i kiše sa okeana.
Zgrade su uglavnom niske, sa fasadama u pastelnim bojama, a balkoni su često ukrašeni kovanom ogradom i saksijama sa cvijećem.
Centar grada predstavlja trg, oko kog se nalaze važne građevine, poput stare gradske kuće i crkve Miserikordia. U neposrednoj blizini nalaze se ulice sa malim radnjama ispunjenim suvenirima, zlatarama poznatim po filigranskom nakitu i radionicama sa tradicionalnim rukotvorinama.
Iznad grada se uzdiže crkva Santa Lusija, sa čijeg vrha se pruža pogled na zelene doline i srebrne linije okeana. Upravo to je mjesto gdje se može lako zamisliti kako su se nekadašnji moreplovci po poslednji put opraštali od kopna prije dugih i neizvjesnih putovanja.
U vrijeme velikih geografskih otkrića, more Vijane do Kastelo nije bilo granica, već početak svijeta. Iako grad nije bio najveća luka Portugala, njegovi ljudi i brodovi bili su dio pomorske mreže koja je povezivala obalu Minjo sa dalekim okeanima.
Iskusni mornari, ribari i brodograditelji ovog kraja, bili su veoma cijenjeni na Iberijskom poluostrvu jer su bili naviknuti na snažne vjetrove i nemirni Atlantik, vještine koje su bile presudne za duge okeanske plovidbe.
Brodovi tog vremena, karavele i veći trgovački brodovi, nisu bili građeni za udobnost, već za izdržljivost. Drvo, jedra i konopci morali su da izdrže mjesece na otvorenom moru, bez sigurnosti da će se posada ikada vratiti. Ali, oni koji jesu, donosili su začine, karte, priče i novi pogled na svijet, oblikujući grad kakvim ga danas zanamo.
(EUpravo zato/Vijaes)