Član kultnog benda "Limunovo drvo" Milan Mikica Stefanović u intervjuu za MONDO se prisjetio Šarla, EKV-a i Milana Mladenovića i podijelio s nama uspomene na vrijeme kad je "kultno" značilo mnogo više nego danas.
Vremenska mašina sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog vijeka spustiće se u Banjaluku i Gradišku, 2. i 3. marta, donoseći duh tog vremena, na pozornice „Jazavca“ a potom i Kulturnog centra Gradiška.
Svi putnici iz te mašine imaće misiju da nam ispričaju a potom i slikom i zvukom dočaraju kako je nastajao jedan veliki bend, onaj kojeg popularno zovemo EKV.
O korijenima te storije kazivaće svjedoci tog vremena na tribinama koje će voditi Aleksandar Šarčević i Nebojša Ristić, pogledaćemo dokumentarni film "Dečak iz vode" Marka Novičića, a na kraju uživati u onom što je najvažnije, muzici i stihovima Milana Mladenovića, Margite Stefanović, Bojana Pečara i ostalih koji su prošli kroz ovaj bend.
Jedan od onih koji je bio član sad već kultnog "Limunovog drveta", prethodnice Šarla akrobate i EKV, Milan "Mikica" Stefanović, za čitaoce MONDO portala podijelio je svoja sjećanja na jedno posebno vrijeme.
Vrijeme previranja, kada je na svjetskoj, ali i domaćoj sceni došlo do sudara postojeće rokenrol scene sa nekim novim vjetrovima. Kao rezultat toga nastao je i novi talas, kod nas najčešće oličen u trojci koja je kroz "Paket aranžman" ušla u istoriju.
"Sve te grupe su u ranoj fazi imale nešto drugačije postave i imena. Sjećam se "Hipnotisanog pileta" kao embriona budućeg "Električnog orgazma", Piloti su se zvali "Kako" a budući Idoli, Vlada Divljan i Zdenko Kolar su potekli iz "Zvuka ulice".
Bojana Pečara i Vda sam upoznao još 1976. dok su svirali sa jednim starijim gitaristom Enesom Mekićem, igranke u Domu omladine. Milan i ja, kao vršnjaci (1958), odlazili smo da čujemo naše drugare i tako se upoznali i s njima", kaže Stefanović.
- Svako sviranje počinje i razvija se uporedo sa slušanjem muzike nekih drugih autora. Šta se slušalo u krugu oko "Limunovog drveta"?
Mi smo slušali manje-više istu muziku. Bilo je to vrijeme kada neka strana muzika nije bilo tako dostupna kao sada, pa smo se družili po kućama slušajući ono što je neko od nas uspijevao da nabavi. To smo često i dugo komentarisali. Ja sam bio skloniji zvuku grupa poput Deep Purple, Yes, E.L.P., dok je Milan kasnije otišao dalje u pravcu grupa poput XTC, Martha & The Muffins i sl.
U svakom slučaju, sve je to ostavilo traga na našem zvuku, pri čemu nije bilo neke jasne orijentacije kako bi to trebalo da zvuči, već je spontano stvorilo jednu, samo našu, kombinaciju. To se dosta razlikovalo od jasnog opredjeljenja koje su još u ranoj fazi zauzeli Orgazam ili Idoli, dok se u našem zvuku moglo čuti i bluza i fanka i avangarde, mi smo pomalo vrludali.
- Da li se u tome krila i klica koja će u nekom kasnijem raspletu razviti i dovesti do raspada Šarla akrobate te formiranja Katarine II (EKV) i Discipline kičme, jer govorimo praktično o istim ljudima?
Milan je definitivno bio drugačiji od Koje. Šarlo je bio zasnovan na kreativnom sudaru njih dvojice, dok je Vd tu bio podrška, naravno značajna. Milan je još u ranoj fazi, dok smo mi drugovali, puno pažnje posvećivao tekstovima, kao jak mlad čitao je knjige na engleskom i uopšte bio jako načitan čovjek istančanog ukusa.
- Jedno ime se često i značajno provlačilo kroz te rane dane, pa i kasnije u doba izlaska jedinog albuma Katarine II, ono Dragoslava Mihailovića – Gagija?
On se jednostavno povukao, otišavši za Ameriku 1985. Bili smo u kontaktu po njegovom povratku, čak smo zajedno i nastupili na tribute koncertu za Milana u Studentskom kulturnom centru, 2010. U pitanju su dvije pjesme, jedna od njih „Jesen“, koje se mogu naći na You Tube, a koje je snimio neko iz publike.
- Hajmo još malo o „Drvetu“. Piratski snimci sa vašeg koncerta, bez obzira na očigledno skromne tehničke mogućnosti zvuče i danas respektabilno. U vezi s tim je i priča o tome kako ste snimili i studijske snimke u Zagrebu, u Husovoj produkciji koji su volšebno nestali?
On je snimljen u aprilu 1978. na REVOXU A77 sa dva mikrofona koji je stajao na bini ispred nas, tako da se čuje i publika koja je sjedila, jer je to tako bilo tih dana u SKC. Što se tiče Husa, on nam je prišao nakon koncerta u „Lapidariumu“ i ponudio da uradimo demo - snimke. To se i desilo pa smo snimili devet kompozicija u studiju Janka Mlinarića – Trulog (gdje je snimljena, pored ostalog i Azrina „Sunčana strana ulice“, op.a.). Nedugo nakon toga ja sam otišao iz benda i nisam imao nikakvu informaciju o sudbini tih snimaka, da bih 2010. uspio da kontaktiram Trulog koji mi je rekao da su sve trake iz tog perioda u toku rata prebrisane.
- Kada danas posmatrate put vašeg prijatelja Milana i opus koji je ostavio iza sebe, kako ga vidite, kao i činjenicu da mladi ljudi koji ne mogu čak ni da pamte taj perio drže ono što je on uradio u nekoj vrsti kult-statusa?
Milan je bio beskompromisan i što se tiče načina rada i pravljenja kompozicija. Kao tekstopisca karakterisala ga je iskrenost i literarnost kakvu nema nijedan od brojnih tekstopisaca u Srbiji. Mislim da su energija i poruke između redova koje su davali ljudima bili od presudnog značaja. To je jedan od presudnih razloga što sam pristao na nagovor naših drugara da uradimo ovaj tribute, jer to što je Milan uradio je za svaki respekt.
- Da li je EKV i sve što je Milan dao kroz nju bila jedan od najboljih izdanaka bivše države? Bili smo svjedoci kako su beogradski bendovi bili obožavani u Zagrebu a zagrebački u Beogradu. Milan je i danas izuzetno cijenjen u Hrvatskoj, postoje ulice sa njegovim imenom?
Milan je čovjek koji je bio spona između najvažnijih rokenrol gradova u Jugoslaviji. Rođen u Zagrebu, živio u Sarajevu, završio u Beogradu. Moram da kažem da je mnogo trpio kada je počeo rat i da to nije mogao da prevaziđe, njega je to jako boljelo.
Na kraju, šta nas očekuje na večerima u Banjaluci i Gradišci?
Odlučili smo se za „akustični“ pristup repertoaru EKV, radi se o nekih 25 pjesama kojima smo dali tretman sa akustičnom gitarom koju ću svirati ja, Dejan Hasečić će svirati električnu, a Luna koja je već bila član nekih od EKV tribute bendova će biti zadužena za klavijature.
- Milan „Mikica“ Stefanović, čovjek koji je bio na izvoru, otišao je nekim drugim putevima, ali nikad izvan muzike?
Uvijek u muzici, drugačijoj, ali muzici. Bio sam prinuđen egzistencijom da krenem sa svirkama u Skadarliji, sa starogradskom muzikom što sam i nastavio. Kasnije sam otišao za Italiju, gdje sam svirao različite žanrove. Po povratku iz Italije 2009. nastavio sam u sličnim muzičkim vodama, a ovaj tribute mi je došao kao povratak duši i podsjećanje na jedno nezaboravno drugarstvo iz sedamdesetih. A kao i moj lični poklon Milanu, jer, nažalost, nisam bio tu kad je umro.
(Nebojša Ristić za mondo.ba)