"A House of Dynamite" daje uvjerljiv uvid u kombinaciju taktika koje bi mogle biti upotrebljene u složenoj globalnoj krizi 21. veka.
Za mlađe generacije, koje su već doživjele pandemijske karantine, ratove u Ukrajini i Gazi, kao i međunarodne tenzije zbog kojih treći svjetski rat više ne djeluje kao fikcija, strah i anksioznost zbog globalne politike ponovo su postali dio svakodnevice. A sada imamo i film koji prikazuje kako bi nuklearni rat mogao da počne.
Iz tri različite perspektive, novi Netfliksov triler "A House of Dynamite" rediteljke Ketrin Bigelou prikazuje kako bi američki zvaničnici mogli da reaguju ako bi izgledalo da je nuklearni napad neizbježan. Svaka perspektiva otkriva različitu dimenziju užasa i složenosti situacije, dok zvaničnici pokušavaju da utvrde ko je odgovoran i kako da odgovore na napad.
O čemu se radi u filmu?
U središtu te složenosti nalazi se ono što je pruski general i filozof ratovanja Karl fon Klauzevic opisao kao "maglu rata". Ovaj izraz prvobitno je označavao neizvjesnost i haos bojnog polja u ratovima 19. vijeka, ali se savršeno primenjuje i na traumatičnu situaciju u kojoj se nalaze kreatori politike u filmu "A House of Dynamite".
Glavni problem svih američkih zvaničnika u filmu jeste nedostatak sigurnosti u vezi sa porijeklom napada. Da li je projektil lansirala Rusija, Kina ili Severna Koreja — ili je, možda, Rusija namerno stvorila konfuziju kako bi Amerika pomislila da je napad došao iz Sjeverne Koreje? Sljedeće pitanje postaje da li Severna Koreja uopšte ima vojnu i tehničku sposobnost da izvede takav napad.
Kako se mogućnost udara na Čikago čini sve izvjesnijom, zvaničnici se suočavaju s teškim pitanjem — kako bi Sjedinjene Američke Države trebalo da odgovore? Predsjedniku se pokazuje takozvana "nuklearna torba", kojom može da odobri odmazdu nuklearnim udarom. Njegov pomoćnik ga vodi kroz opcije za odgovor, koje su duhovito označene kao "rare", "medium" i "well done".
Lični užas
Predsjednik, kojeg tumači Idris Elba, šokiran je apsurdom strateškog jezika i koncepta — kao i većina publike. Film prikazuje lični užas koji osjećaju ljudi kada moraju da donose odluke koje ono što su nekad bile samo simulacije pretvaraju u stvarnost.
Neki zvaničnici predlažu da se sačeka i vidi šta će se dogoditi prije nego što se reaguje. Kako primjećuje jedan član Savjeta za bezbednost, uvek postoji šansa da bojeva glava ne funkcioniše ispravno pri udaru. Drugi smatraju da napad može biti test — da se vidi kako će Amerika reagovati — i da bi to mogao biti uvod u nešto mnogo gore. Dilemu s kojom se suočava američko rukovodstvo taj član Saveta opisuje kao izbor između "predaje ili samoubistva".
U uvodnim špicama filma navodi se da nuklearni napad na SAD nije scenario iz mašte, uz poruku da je vrijeme kada su svetski lideri želeli planetu s manje nuklearnog oružja "sada prošlost". Ali koliko smo zaista daleko od takve zastrašujuće stvarnosti?
Jedno od najkontroverznijih pitanja u filmu jeste zašto bi Sjeverna Koreja, Rusija ili Kina uopšte preuzele rizik da sprovedu akciju koja bi gotovo sigurno dovela do odmazde toliko razorne da bi njihove zemlje pretvorila u pustinje apokalipse. Rusija i Kina, posebno, deluju mnogo samouverenije u današnjem složenom svijetu preklapajućih saveza i ekonomske međuzavisnosti nego mnoge zapadne zemlje.
Stručnjakinja za Sjevernu Koreju u filmu, Ana Park, objašnjava da bi Pjongjang možda mogao sebi da priušti rizik lansiranja napada na SAD zbog svojih odbrambenih sistema. Ipak, vjerovanje režima da bi mogao da preživi odmazdu SAD i njihovih saveznika gotovo sigurno je puka iluzija — bez obzira na to koliko su ti sistemi odbrane sofisticirani.
Takođe, nije sigurno da bi bilo koji lider, bez obzira na tip režima, bio spreman da zaista krene tim putem. Vojni generali, na primjer, mogli bi da intervenišu. A, što je najvažnije, sadašnje procjene pokazuju da Sjeverna Koreja zapravo nema sposobnosti da izvede napad sličan onom prikazanom u filmu.
Komanda i kontrola
Još jedan ključni element u Netfliksovom filmu jeste fokus na to kako bi napad na SAD uključivao i narušavanje "komandno-kontrolne" strukture države. Američki zvaničnici izražavaju zabrinutost da su njihovi komunikacioni i nadzorni sistemi možda sabotirani od strane hakera i vještačke inteligencije, što ih dovodi u situaciju da nemaju pouzdane informacije o napadu i da ne mogu vjerovati ni podacima koje dobijaju.
U tom smislu, "A House of Dynamite" daje uvjerljiv uvid u kombinaciju taktika koje bi mogle biti upotrebljene u složenoj globalnoj krizi 21. veijka. Sabotaža alata koji bi trebalo da omoguće bržu komunikaciju i preciznije praćenje situacije vjerovatno će biti jedan od glavnih načina širenja konfuzije i neizvjesnosti u godinama koje dolaze.
U ovom dobu hibridnog ratovanja – koje obuhvata metode ometanja i sabotaže aktivnosti protivnika bez otvorenog sukoba – problem postaje neizvjesnost u vezi sa tim ko šta radi. To se već pokazalo kroz napade dronovima i sajber napade širom Evrope 2025. godine.
Još jedan problem je nelagodnost zbog onoga što bi tehnologija mogla omogućiti u budućnosti, s obzirom na to da njen brz razvoj stalno uvodi nove oblike sabotaže, ometanja i uništenja.
"A House of Dynamite" pruža snažan uvid u neizvjesnost bezbjednosti i odbrane u eri hibridnog rata. Ipak, najhitnija strateška dilema s kojom se kreatori politike suočavaju u filmu — kako reagovati na nuklearni napad — vjerovatno još uvek nije neposredna geopolitička stvarnost.