Doktorka otkriva šta je najgore što može da se desi astronautima kada je riječ o zdravlju, čak i nekoliko godina nakon završetka misije.
Fotografije astronauta Buča Vilmora i Sunite Vilijams koji su se vratili sa svemirske misije duže nego što se očekivalo - umjesto osam dana, ona je trajala više od devet mjeseci, obišle su svijet. Promjene u izgledu (sijeda kosa, otečeno lice, bore) izazvale su mnoge emocije. Ovo pokazuje jednu stvar: nemamo mnogo znanja o tome šta se dešava sa tijelom ljudskog bića kada ode u svemir. U međuvremenu, kako kaže dr Ana Fogmen iz Evropske svemirske agencije, ove promjene su ogromne i zabrinjavaju.
Na pitanje šta sada možemo da očekujemo i šta je najgore što može da se desi astronautima, čak i mnogo godina nakon završetka misije, doktorka je odgovorila:
"Rak, gubitak vida, bolesti srca. Ovo su tri najveće prijetnje o kojima danas govorimo i koje proučavamo dugoročno. Prije misije, sastala sam se sa posadom i dugo razgovarala o ovom riziku. Umovi astronauta su zaokupljeni misijom. Njima je važnije da li će ići na drugu ekspediciju za dvije-tri godine nego bolesti od kojih mogu da obole za 20 godina. Obično na pitanje čujem 'Ako odletim do Međunarodne svemirske stanice, da li ću moći da odletim na Mjesec?' ili 'Da li ću moći da idem na Mjesec dva puta? A ako odem na Mjesec, da li ću moći da idem na Mars?' i tako dalje. Oni su fokusirani na zadatke, žele da lete, rade i ispunjavaju misiju. To im je prioritet", rekla je dr Fogmen.
Zračenje nije jedini faktor koji negativno utiče na zdravlje ljudi. U svemiru djeluju sile na koje ljudsko tijelo nije naviklo. Dakle, šta se dešava sa našim tijelom u svemiru?
"Značajan uticaj na tijelo prvenstveno ima dugotrajno izlaganje bestežinskom stanju. Kada uđete u ovo stanje, otprilike dva litra tečnosti se iz donjeg dijela tijela skoro odmah pomjera u gornji dio tijela, a to utiče na sve sisteme u ljudskom tijelu koji su osjetljivi na promene hidrostatičkog pritiska. Cirkulatorni sistem je najviše izložen riziku, sa padom krvnog pritiska, promjenom minutnog volumena srca i povećanjem intrakranijalnog pritiska, što izaziva niz dugotrajnih, a ponekad i hroničnih efekata.
Drugi sistem pod stresom su kosti i mišići. Kako se donji udovi napuštaju, kosti gube gustinu, a mišići gube masu. To je jedan od razloga zašto astronauti na svemirskoj stanici vježbaju dva sata dnevno, bez izuzetka. Svidjelo se to njima ili ne, to je njihova dužnost, barem u misijama od 30 dana ili duže", objasnila je doktorka.
Trideset dana nije slučajnost.
"Ovo je prilično fluidna granica, ali na osnovu podataka koje smo do sada uspjeli da prikupimo, utvrđeno je da se do 30 dana u bestežinskom stanju čovjek vraća u tako dobrom stanju da je oporavak od misije relativno lak, a rizik od traumatskih preloma kostiju nije visok. Nakon mjesec dana, stvari se komplikuju.
Kratke misije dovele su do traumatskih preloma kuka do 18 mjeseci nakon dolaska. Iako se to dogodilo prije 20 godina, kada su bili dostupni i drugi resursi, takođe u oblasti oporavka, ne možemo to da zanemarimo. U svemiru, pršljenovi se takođe često pomijeraju. Pošto gravitacija ne djeluje na tijelo, naše držanje se mijenja: krivine u kičmi postaju sve pliće, a pršljenovi se šire, što izaziva bol u kičmi i čini da osoba raste", rekla je dr Fogmen.
(MONDO)