Nevjerovatna ispovijest žene koja je preživjela avionsku nesreću...
Na Badnje veče 1971. godine, sedamnaestogodišnja Julijana Kepke letjela je iznad peruanske prašume sa svojom majkom kada je avion pogodio grom. Preživjela je pad sa više od tri kilometra visine i probudila se sama, usred džungle. Više od četrdeset godina kasnije, prisjetila se nesreće koja joj se dogodila.
Bilo je Badnje veče i svi su jedva čekali da stignu kući. Bili smo bijesni jer je avion kasnio sedam sati. Odjednom smo uletjeli u ogroman, mračan oblak. Majka je postala nervozna, ali ja nisam. Voljela sam letenje. Deset minuta kasnije bilo je jasno da nešto ozbiljno nije u redu. Turbulencije su bile strašne. Avion je propadao i poskakivao, prtljag je ispadao iz pregrada, a po kabini su letjeli pokloni, cvijeće i božićni kolači.
Grom je udario u avion
Kada smo ugledali munje oko aviona, uplašila sam se. Majka i ja držale smo se za ruke, ali nismo mogle da govorimo. Putnici su počeli da plaču, jecaju i vrište. Poslije desetak minuta ugledala sam jaku svjetlost na lijevom motoru. Majka je potpuno mirno rekla: "To je kraj. Gotovo je."
To su bile posljednje riječi koje sam od nje čula. Avion je naglo krenuo nadole. Napolju je bio potpuni mrak, ljudi su vrištali, a tutnjava motora ispunila mi je glavu. A onda je iznenada sve utihnulo. Odjednom sam bila van aviona. Padala sam kroz vazduh, vezana za sjedište, okrenuta naglavačke. Jedino što sam čula bio je šapat vetra. Bila sam potpuno sama.
Ispod sebe vidjela sam krošnje džungle kako se okreću. Poslije toga sam izgubila svijest i ničega se više ne sjećam. Kasnije sam saznala da se avion raspao na visini od oko tri kilometra. Probudila sam se sljedećeg dana i pogledala u krošnje iznad sebe. Prva pomisao bila mi je: "Preživjela sam avionsku nesreću."
Dozivala sam majku, ali čula sam samo zvuke džungle
Slomila sam ključnu kost i imala duboke posjekotine po nogama, ali povrede nisu bile ozbiljne. Kasnije sam shvatila da mi je bio oštećen ligament u koljenu, ali mogla sam da hodam. Prije nesreće sam godinu i po dana živjela sa roditeljima u istraživačkoj stanici, svega pedesetak kilometara od mjesta pada. Tamo sam mnogo naučila o životu u prašumi i znala sam da nije toliko opasna koliko ljudi zamišljaju. Nije to zeleni pakao o kojem svijet stalno govori.
Čula sam avione kako kruže iznad mene i traže olupinu, ali šuma je bila pregusta i nisam mogla da ih vidim. Na sebi sam imala kratku mini-haljinu bez rukava i bijele sandale. Jednu sam izgubila, ali drugu sam sačuvala jer sam veoma kratkovida, a naočare su nestale u padu. Tom sandalom provjeravala sam teren ispred sebe dok sam hodala.
Zmije su tamo savršeno kamuflirane i liče na suvo lišće. Imala sam sreće što ih nisam srela. Ili ih možda jednostavno nisam vidjela. Pronašla sam mali potok i kretala se kroz vodu, jer sam znala da je to sigurnije. Na mjestu nesreće pronašla sam kesu bombona. Kada sam ih pojela, više nisam imala ništa za jelo i užasno sam se plašila gladi.
Bilo je sparno i vlažno, kiša je padala nekoliko puta dnevno. Noći su bile hladne, a biti potpuno sama u toj tankoj haljini bilo je veoma teško. Četvrtog dana čula sam glasanje kraljevskog lešinara, ptice koju sam poznavala iz rezervata mojih roditelja. Uplašila sam se jer sam znala da slijeću samo tamo gdje ima mnogo lešina. Znala sam da su to tijela putnika iz aviona. Kada sam izašla iza jedne okuke, ugledala sam sjedište sa troje putnika zabijenih glavama u zemlju. Od straha sam se ukočila. Bio je to prvi put da vidim mrtvo tijelo.
Pomislila sam da bi među njima mogla da bude moja majka, ali kada sam štapom dodirnula jednu ženu, vidjela sam da ima lakirane nokte. Moja majka nikada nije lakirala nokte. Osjetila sam ogromno olakšanje. A onda me je bilo sramota zbog toga.
Desetog dana više nisam mogla normalno da stojim. Kretala sam se uz obalu veće rijeke koju sam pronašla. Osjećala sam se strašno usamljeno, kao da sam završila u nekom paralelnom univerzumu, daleko od svih ljudi.
Mislila sam da haluciniram kada sam ugledala veliki čamac. Kada sam ga dodirnula i shvatila da je stvaran, bilo je kao da mi je neko ubrizgao adrenalin. Nedaleko odatle nalazila se mala koliba sa krovom od palminog lišća, motor za čamac i flaša benzina. Na desnoj ruci imala sam ranu punu larvi, dugih skoro centimetar. Sjetila sam se da je naš pas imao sličnu infekciju i da mu je otac sipao kerozin u ranu, pa sam izvukla benzin i sipala ga preko povrede. Bol je bio užasan dok su larve pokušavale da se uvuku dublje. Izvukla sam ih oko trideset i bila sam nevjerovatno ponosna na sebe. Odlučila sam da tu prespavam.
Sljedećeg dana čula sam glasove muškaraca napolju. Bilo je to kao da slušam glasove anđela. Kada su me ugledali, zanijemili su. Mislili su da sam neka vodena boginja iz lokalnih legendi, biće koje je pola riječni delfin, pola plava žena bijele kože. Ali predstavila sam se na španskom i objasnila šta se dogodilo. Očistili su mi rane, dali mi hranu i sutradan me odveli nazad među ljude.
Dan nakon spasavanja vidjela sam oca. Jedva je mogao da govori. Samo smo se zagrlili. Narednih dana očajnički je pokušavao da sazna bilo kakvu vijest o mojoj majci. Njeno tijelo pronađeno je 12. januara. Kasnije sam saznala da je i ona preživjela pad, ali je bila teško povrijeđena i nije mogla da se pomjeri. Umrla je nekoliko dana kasnije. I danas se plašim da pomislim kako su izgledali njeni posljednji dani.