Potraga za nestalim kokoškama otkrila je svijet koji je vijekovima bio skriven ispod kuće.
Obično renoviranje porodične kuće u turskoj Kapadokiji pretvorilo se u otkriće koje je zadivilo svijet. Vlasnik je primijetio da mu kokoške nestaju kroz rupu u podrumu, pa je odlučio da provjeri kuda vodi. Iza zida nije pronašao skrovište životinja, već ulaz u ogromnu mrežu tunela i prostorija duboko ispod zemlje.
O čemu je riječ?
Naizgled bezazlen problem sa kokoškama doveo je do jednog od najnevjerovatnijih arheoloških otkrića 20. vijeka. Stanovnik turskog mjesta Derinkuju, u oblasti Kapadokije, pokušavao je da otkrije zbog čega mu živina neprestano nestaje kroz uski otvor u podrumu. Kada je tokom renoviranja kuće proširio pukotinu u zidu, nije ni slutio da će iza nje pronaći prolaz koji vodi do ogromnog podzemnog grada.
Kako navodi BBC, upravo je to slučajno otkriće otkrilo Derinkuju, najveći i najdublji poznati podzemni grad u Turskoj. Kompleks se prostire do oko 85 metara ispod površine zemlje, raspoređen je na 18 nivoa i mogao je da primi gotovo 20.000 ljudi, prenosi N1.
Podzemni grad isklesan u vulkanskoj stijeni
Derinkuju se nalazi u Kapadokiji, oblasti poznatoj po mekom vulkanskom tufu. Ova stijena je dovoljno mekana da se lako obrađuje, ali istovremeno dovoljno čvrsta da vijekovima održava stabilnost velikih podzemnih građevina.
Vremenom je nastala složena mreža tunela i prostorija koje su međusobno povezane. Arheolozi su u gradu pronašli stambene prostorije, kuhinje, skladišta hrane, škole, crkve i druge objekte koji su omogućavali hiljadama ljudi da duže vrijeme žive ispod zemlje.
Jedno od najvećih dostignuća graditelja bio je sistem ventilacije. Više od 50 ventilacionih okana obezbjeđivalo je dotok svježeg vazduha do svih dijelova kompleksa, uključujući i njegove najdublje nivoe.
Grad koji je nastajao vijekovima
Istoričari smatraju da Derinkuju nije izgrađen odjednom, već da se razvijao tokom više vijekova. Prema podacima UNESCO-a, najstariji dijelovi mogli bi da potiču još iz vremena Frigijaca, tokom prvog milenijuma prije nove ere, dok su kasnije civilizacije nastavile da proširuju podzemni kompleks.
Pretpostavlja se da su stanovnici u vrijeme ratova, invazija i vjerskih progona silazili u podzemni grad kako bi se zaštitili. Ulazi su mogli da budu zatvoreni masivnim kamenim vratima kružnog oblika, koja su bila toliko teška da su mogla da se pomjeraju isključivo iz unutrašnjosti grada, čime je odbrana od napadača bila znatno efikasnija.
Sve što je bilo potrebno za život nalazilo se ispod zemlje
Derinkuju nije služio samo kao privremeno sklonište. Bio je projektovan tako da omogući normalan život čitavim zajednicama tokom više mjeseci.
Duboki bunari obezbjeđivali su pijaću vodu, dok su posebne prostorije bile namijenjene za čuvanje žitarica, vina i stoke. U gradu su postojale zajedničke kuhinje, škole i mjesta za bogosluženje, što pokazuje da je mogao da funkcioniše gotovo kao potpuno samostalno naselje.
Prirodno niska temperatura u podzemlju dodatno je pomagala očuvanju zaliha hrane tokom cijele godine, dok je razrađen sistem ventilacije omogućavao dovoljno svježeg vazduha čak i na najvećim dubinama.
Prema podacima turskog Ministarstva kulture i turizma, dio Derinkujua danas je otvoren za posjetioce, dok arheolozi nastavljaju istraživanja kako bi otkrili na koji način je grad građen, kako se razvijao kroz istoriju i kakve je veze imao sa drugim podzemnim naseljima u Kapadokiji. Stručnjaci vjeruju da veliki dio ove podzemne mreže još nije istražen.
(MONDO)
ovi zakon ne može